Đakovačka se katedrala u slavonskoj ravnici vidi izdaleka, ali se i daleko čuju njezini odzvoni. Kad zatutnji u puni sat, pa i u polovicama i četvrtinama, onima slabijih živaca ispadnu iz ruke pečeni kesteni koje možete kupiti odmah ispod ciglenih tornjeva. Najveća porcija samo dvadeset kuna.
Ti odzvoni se onda šire gradom i okolinom, pa vibriraju prozorska stakla i čaše pune traminca i crnog pinota, međuljudski odnosi koji jedne pozivaju u kino dvoranu, a druge tjeraju da iz nje pobjegnu, srca i ljudska i svinjska (koja su, uostalom, anatomski strašno slična), razgovori i pogledi, susreti i uspomene.
Mnogima s nevjericom odzvoni i podatak da je Damir Tomić, predsjednik FKK Đakovo i organizacijskog odbora 44. revije, koji je sa svojom uglavnom ženskom ekipom sastavljenom i od veterana i od mlađarije uspješno odradio i ovaj zadatak, usto i predsjednik Ocjenjivačkog suda, u farmericama i patikama i s dvodnevnom bradom (dobro, to je naravno šarmantan outlook) zaista saborski zastupnik. E, kažu ti, sve bi' rek'o, al' to...
Bude odzvona raznih, a svi se na kraju nekako sliju u skladan ton što ječi kroz đakovačku maglenu noć, koja tek povremeno dozvoli Mjesecu da namigne noćnim šetačima.
Jednostavnim brojanjem može se ustvrditi da je među petnaest nagrađenih filmova bilo po šest autora s akademija dramske odnosno likovne umjetnosti te filmova čiji su autori članovi filmskih klubova i udruga, a tri samostalnih autora. Gotovo idealno podijeljeni na tri skupine koje čine Reviju hrvatskog filmskog i videostvaralaštva dokaz su i opravdanosti takvoga koncepta i potrebe autora iz svih grupacija da na jednome mjestu pokažu, usporede i natječu svoje radove. Tri odzvona za sve i za svakoga među njima! I neka im ciglice, nešto manje od originalnih i u katedralu ugrađenih, koje su dobili kao simbolične poklone, ostanu zazidane u sjećanjima i u srcu.
A odzvanjala je i nagrada publike ustanovljena na ovogodišnjoj Reviji, koja se sastojala od kulena i boce šljivovice. Viseći izložena od petka do nedjelje u prostorima đakovačkog Hrvatskog doma (u kojima su se odvijale projekcije, kuloarski razgovori, sastanci Ocjenjivačkog suda, uopće, gotovo sve aktivnosti vezane uz 44. reviju pa su se tu oni koji su pri ruci i srcu imali odgovarajuću snašu ili bećara mogli i fotografirati gurnuvši lice kroz otvore ispod kojih su bili naslikani likovi u reklama i šlingeraju, a oni kojima su rečeni bili daleko samo sanjati o tome), poput kakvih brončanih zvončića koji sitno ali znakovito vibriraju u prostoru, ta je nagrada toliko zbunila jedinog člana sekcije fosila Kinokluba Zagreb Željka Radivoja, predlagača njezina ustanovljenja i prvog dobitnika, da se uopće nije zahvalio kolegama koji su mu je izglasali.
Jer, i na ovoj je Reviji kao i na mnogima prije nje, publika bila sastavljena gotovo isključivo od autora. Amaterski filmovi ostaju neopravdano i bedasto ali stvarno i apriorno neatraktivni redovitoj domaćoj filmskoj publici (uostalom, baš kao i naš film u cjelini), bez obzira u kojoj se sredini prikazuju, a ni mediji im ne posvećuju dovoljno pažnje, koja bi onda možda povećala gledanost. Iz toga bi začaranog kruga svakako valjalo izaći.
Ako đakovačka zvona svojim odzvonima budu pripomogla i u tome, neka samo dugo i sonorno zvone!
Duško Popović