Đakovo se vidi izdaleka, i danju i noću, taj slavonski grad s dvadesetak tisuća stanovnika, najpoznatiji po bijelim konjima lipicanerima i po Strossmayerovoj neoromaničkoj katedrali sv. Petra, posvećenoj „slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svoga“, podignutoj prije stoljeća i pol i građenoj od crvenih slavonskih cigala, u kojoj je slavni biskup, rođen inače u Osijeku, bečki doktor teologije, a s tek trideset i pet godina, 1850. ustoličen u Đakovu za srijemsko-bosanskog biskupa, i sahranjen. Bio je pripadnik ilirskog pokreta i (posebno, južno) slavenske uzajamnosti, zalagao se za pomirbu i suradnju katolika i pravoslavaca, a bio je skoro pola stoljeća i apostolski vikar za Srbiju. Zalagao se i za uvođenje hrvatskog jezika u urede i škole, bio protivnik ideje o papinskoj nepogrešivosti, a bavio se i politikom pa je bio zagovornikom ujedinjenja Hrvatske i Dalmacije, vođom Narodne stranke i dvije godine županom Virovitičke županije. Darovao je 50.000 forinti za osnutak Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti koja nastaje 1860. i kojoj je poklonio svoju zbirku umjetnina. Pomagao je i brojna umjetnička, radnička i pjevačka društva. Da je tada u Đakovu i šire bilo filma, sigurno bi bio njegov veliki mecena.  

Poznat je grad naravno i po Đakovačkim vezovima, koji se održavaju od 1967., a da se ovdje oduvijek dobro živjelo svjedoče i tragovi rimskog naselja Certtisa. Pisani tragovi o Đakovu, koje se tada zvalo Dyaco potječu iz 1244., a gradom se smatra od 1387. godine. Cijeli se kraj, omeđen rijekama Vukom i Bosutom, smjestio u plodnoj ravnici, u đakovačkom prapornom ravnjaku s obiljem zemlje crnice koja je dušu dala za uzgoj žitarica i uljarica, ali ne manje za vinograde, voćnjake i šume na okolnim brežuljcima, i za mnoge druge krasote kojima se i žitelji raduju i gosti nadaju, a kako je narod pitom i dobar, onda ih i dobiju. 

Naravno, i po Foto-kino klubu Đakovo koji je u proteklih šezdesetak godina bio središtem slavonskih amaterskih fotografa i filmaša, organizatorom brojnih susreta, smotri, revija i festivala i koji je ponovo domaćin Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva.

Ove se godine, rekordne po broju prijavljenih filmova, u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i FKK Đakovo u Strossmayerovu gradu okupljaju brojni autori koji dolaze iz raznih sredina, kao klubaši, studenti i samostalci, koji imaju razne i često nevjerojatno originalne produkcijske pristupe, a uvijek osebujna autorska rješenja, koje dijele generacijske (najmlađa i baš zbog toga na reviji odraslih neuklopiva autorica ima šesnaest, dok je najstariji prešao osamdeset), svjetonazorne i sve druge moguće razlike, a spaja ih ljubav prema filmu.

I svi će sa strepnjom i nadanjem očekivati nedjeljno javno žiriranje i odluke o nagradama, iako to neće baš svi rado priznati, nadajući se da će baš njihov rad biti prepoznat i prihvaćen kao poseban i najbolji.

Jer, smisao je ovakvih događanja baš to, okupljanje ljudi koji dijele istu ljubav prema filmu, kako bi uzajamno usporedili svoje radove, ali i porazgovarali o brojnim temama koje ih raduju i muče, dogovorili se, ako je moguće, o onomu što im je raditi ubuduće, pa otišli na novih godinu dana stvaranja, radosti i uzbuđenja, do nove Revije.

Mudri će ih Josip Juraj ohrabriti da ustraju. On je dokazao što se sve može, ako čovjek ima viziju, znanje i strast.

Duško Popović