U Zadru je 30.studenog 2011., na inicijativu profesorice hrvatskog jezika i voditeljice Dječjeg kino-kluba OŠ Stanovi, Slavice Kovač, a u povodu jubilarne desete godišnjice postojanja i kontinuirana djelovanja kluba, održana, u prepunom gradskom kazalištu, projekcija programa odabranih dječjih filmova, koji su nastajali tijekom spomenuta desetljeća.
To što je nazočna publika bila zadovoljna, a nije pretjerano reći i oduševljena viđenim ostvarenjima - dokumentarcima sve odreda – više je tome razloga. Spomenuta voditeljica kluba višekratno je pohađala Školu medijske kulture (u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza), koja joj je, posredstvom vrhunskih hrvatskih filmologa i mediologa, podarila i teorijska i praktična znanja neophodna da se u njezinoj školi Stanovi utemelji filmska družina, koju će se podučavati zakonitostima razumijevanja filma, ali i modusima pravljenja dopadljivih djelca.
Drugi razlog uspjeha programa sadržan je u, ne baš nevažnoj činjenici, što su čelni ljudi škole, ali i grada shvatili da je audio-vizualni fenomen (oličen u filmu, televiziji i videu) postao, na ovaj ili onaj način, u našem vremenu fundamentalno važnim i da ga, u slučaju mlađeg naraštaja, treba (znalački) učiniti trajno privlačnim.
Treći razlog uspjeha treba pripisati činjenici što se rada s dječicom, posve volonterski i radosno entuzijastički, bio prihvatio i naš izuzetno daroviti filmski snimatelj i redatelj spličaninVedran Šamanović, koji je, ostavivši dubokog traga u kinematografiji, ali i u divnoj filmskoj razigranosti zadarske dječice, iznenada, u naponu stvaralačke snage – preminuo.
Napokon, ali ne i najmanje važno, među malim Zadranima našlo se i znatan broj darovitih pojedinaca koji su svoje priče znali umješno realizirati – neki tek korektno dokumentirajući začudne fenomene, drugi duhovito i s već prepoznatljivim naznakama „autorskog“ odmaka.
Spomenimo neke važnije naslove. U fino modelirane lirske minijature ide dojmljivo snimljena pričica Barkajol o slikovitom Zadraninu (barkajolu), koji mjesecima i godinama svojom barkom prebacuje mještane i turiste s jednog dijela Zadra, starog, na onaj drugi – novi (i obrnuto).
Kada su se mališani – filmaši bili prihvatili portretiranja čovjeka čija obitelj živi od magaraca i njihova vrlo hranjiva mlijeka, onda su se znali još itekako potruditi da nam razbiju predrasude o flegmatičnim tovarima koji su uvijek spremni šutke otrpjeti sva iskušenja i sva zla ovoga svijeta: iz dokumentarca Najvažniji su mi magarci saznajemo da su ti naoko trpeljivi stvorovi spremni „položiti“ i živote kada se između njih zapodjenu bespoštedna borbe za ženke. Njihov vlasnik nam objašnjava kakvim se sve lukavstvima mora utječi kako ne bi ostao bez tih ratobornih četveronožaca koji njemu i njegovoj obitelji - život znače!
A u filmiću Alka, koji u duhu fino izbalansirnog obrazovnog dokumentarca govori, dakako, o sinjskoj alci, uočavamo lakopokretnu i sveprisutnu kameru koja vješto otkriva toliko toga skrivenog, svakako kudikamo više od onih stereotipiziranih TV prijenosa omiljenog i nadaleko poznatog sinjskog turnira.
Vrijedni su pažnje i slijdeći naslovi: Sjaj i bijeda (obijest razmaženih pudlica i bijeda pasa bačenih u zapušteni azil), Sretna (djevojčica je rođena slijepa, ali je puna životne radosti i mašte), Kao Marija (diskretan uvid u radosti i tuge patrijarhalne obitelji sa sela), Da ili ne (polemika o tome smiju li djevojčice dolaziti u školu obnažena pupka), Zadru (raspjevana turistička razgledica).
Petra Krelja