Profesor Krešimir Mikić ustvrdio je kako su zadnjih dvadesetak godina svi mediji postali znatno dostupniji djeci nego su bili prije, ali se istodobno bilježi svojevrsno smanjenje interesa djece za medije, ili njihova preorijentacija s jednih medija na druge. Zabrinjavajući je podatak da tek 10% nastavnika u osnovnim školama u Hrvatskoj ponekad razgovara sa svojim učenicima o medijima, ili da su računalne igre u dječjim i drugim knjižnicama u SAD zauzele oko 40% ukupne bibliotečne građe, a u Hrvatskoj tek 0,2%!
Uobičajena vizija prirodne povezanosti medijske kulture s nastavom hrvatskoga jezika trebala bi biti dodatno preispitana, smatra profesor Mikić, a posebno u svijetlu spoznaje da se nastava medijske kulture zaista odvija u samo oko 10% hrvatskih osnovnih škola, dok je u srednjim školama situacija još nepovoljnija.
Zbog toga se kao neophodnost nameće uvođenje medijske kulture kao posebnoga predmeta u školskim programima, smatra profesor Mikić, a trebalo bi odlučiti hoće li medijska kultura biti redoviti ili izborni predmet. Valja voditi računa i o pitanjima poput trajanja dugometražnih filmova, koji bi se između ostaloga prikazivali u sklopu nastave medijske kulture, a po logici bi stvari zahtijevali dva do tri sata, dakle tri do četiri školska sata, što je u pretrpanoj satnici naših škola veoma teško postići.
Druga je neophodnost kontinuirano obrazovanje nastavnika, koji bi morali biti specijalizirani za nastavu medijske kulture u osnovnim i srednjim školama, a valjalo bi formirati i udruge nastavnika medijske kulture koje bi se učinkovito borile za stvaranje i očuvanje digniteta struke i nastavnoga predmeta. U traženju najboljih rješenja svakako se treba osloniti na već uspostavljenu suradnju s Uredom pravobraniteljice za djecu, te još više jačati ulogu i značenje Škole medijske kulture kao jedinoga mjesta na kojem se zainteresirani nastavnici mogu dodatno obrazovati.
Profesor Hrvoje Turković upozorio je na dvostrukost vizija Mirjane Jukić, koja je govorila o uspješnom primjeru dobre prakse aktivnoga bavljenja snimanjem filmova, fotografijom i radijskim stvaralaštvom u svojoj Osnovnoj školi Rudeš i njihovom primjenom u svakodnevnoj nastavi pa i u nastavi medijske kulture, i znatno manje optimističnim pristupom Kreše Mikića, zaključivši kako stanje ipak nije tako dramatično, a percepcija problema postoji već niz godina pa je između ostaloga bila jednim od razloga pokretanje Škole medijske kulture koja je u proteklih devet godina ostvarila zaista dojmljive rezultate. Naglasio je i očitu potrebu nastavka lobiranja za željene promjene, jačanje utjecaja i prisutnosti dječjega filma u osnovnim i srednjim školama i shvaćanje medijskoga obrazovanja kao temeljnoga prava svakoga djeteta.
U istome je duhu govorila i Maja Flego, glasnogovornica i predstavnica Ureda pravobraniteljice za djecu, istaknuvši da je medijska pismenost jedno od temeljnih prava djeteta, a da svakako valja voditi računa i o zaštiti djece, kao kreatora, sudionika i konzumenata medija te pružati sve oblike potpore dječjem medijskom stvaralaštvu.
U raspravi je naglašeno kako valja čim prije ostvariti iznesene prijedloge, izjednačiti programe medijske kulture u privatnim i u državnim školama, riješiti probleme nedostatne izobrazbe učitelja, koji bi morali širiti medijsku kulturu, hrvatskoga jezika koji se i sam suočava sa smanjenjem nastavnih sati u školskim programima, pa je još teže opsežnije i kvalitetnije unutar njega ugraditi nastavu medijske kulture, uvođenja medijske kulture kao izbornoga predmeta, u oštroj konkurenciji s vjeronaukom, stranim jezicima i informatikom, financiranja nabavke neophodne opreme za aktivno bavljenje medijskim stvaralaštvom, svijesti o stalnoj potrebi samoobrazovanja nastavnika, što bi valjalo povezati s dobivanjem licenci za bavljenje nastavničkim poslom, uvjetovanih sudjelovanjem na seminarima i drugim oblicima dodatnoga obrazovanja, a Vera Robić-Škarica, tajnica Hrvatskog filmskog saveza i voditeljica Škole medijske kulture založila se za korištenje već postojećih rješenja, za koja je nekada dovoljna tek dobra volja, a ponekad trebaju i dodatna snalaženje i svakako, puno upornosti, no omogućavaju da se unutar nastave hrvatskoga jezika medijska kultura razvija brže i kvalitetnije nego danas.
dp
Ovdje možete komentirati članak