U neke se stvari, navodno, svi razumiju. Muškarci se navodno razumiju u žene, nogomet, politiku, film... možda i u snimanje. Žene se, kažu, razumiju u muškarce,..., i u boju, i to bolje nego muškarci. Kakva bluza ide na kakvu suknju, kako uskladiti boju šminke, frizure i torbice, kako dekorirati interijer. I ima nešto u tome. Ali tko se onda bolje razumije u snimanje u boji?
Boja je složena pojava.
Enciklopedija kaže, boja je psihofizikalni fenomen induciran svjetlom. Zvuči zamršeno, ali to samo znači da je boja čovjekov opažajni doživljaj u kojem sudjeluju oko, mozak i — svjetlo. Ta je tvrdnja posve u suprotnosti s našim iskustvom prema kojem terminom boja prvenstveno označavamo boju tvari, boju neke površine, pigment, nanos boje, nalič. I naše prve asocijacije na boju obično su ’tvarne’: drvene bojice, lak za drvo i metal (ili pak za nokte), boje ljubičice, rajčice, naranče, boja očiju nekoga nam dragog.
A mi zapeli, boja je svjetlo. I još kažemo, ako nema svjetla, nema ni boje. No, uzrečica koju svi znaju — u mraku su sve ovce crne — potvrđuje tezu da je boja svjetlo. I, kad bolje razmislimo, sjetit ćemo se da i svjetlo može biti obojeno, sjetit ćemo se duginih boja, crvenih zraka sunca na zalasku, ili zelenkastog treperenja fluorescentnih cijevi. Ili, jednostavno, svjetala semafora.
Svjetlo je, opet rečeno enciklopedijski, elektromagnetsko zračenje vidljivo okom. Neka su svjetla jednobojna, ili monokromatska, neka su pak složena. Svjetlo koje najčešće srećemo, kao što je primjerice sunčevo, koje doživljavamo običnim, neutralnim, i koje ne svraća posebnu pozornost na sebe, nazivamo bijelim svjetlom. Bijelo je svjetlo složeno — ono je sastavljeno od niza obojenih svjetlosnih zraka, od svih duginih boja. Točnije bi se reklo da bijelo svjetlo u sebi sadržava sve valne duljine vidljiva svjetla, u podjednakim omjerima. Omjeri sastavnica bijelog svjetla mogu varirati, ovisno, primjerice, o dobu dana. Mi, ljudi, to uglavnom ne zapažamo, jer se naše oko prilagodi tim promjenama, a ta se pojava naziva adaptacijom na boju. Razlike u boji svjetla uočavamo tek neposrednom usporedbom — kad u sumrak hodamo ulicom, žarulje koje vidimo u kućama izgledaju nam žute; ali ako smo u tom času u kući, u sobi osvijetljenoj žaruljom, ulica nam se čini plava.
Naš doživljaj boje složen je proizvod pada svjetla na raznorodne površine (da ne kažemo baš na predmete raznih ’boja’), i reakcije naših osjetila. Fizikalno gledano, predmeti su oko nas bezbojni: no sastav njihove površine čini da se neki dio svjetla od nje reflektira, a neki apsorbira. Tako oni, iako bijelim svjetlom osvijetljeni, izgledaju zeleni, ružičasti, modri..., i mi ih doživljavamo obojenima. A kad se predmeti osvijetle nekim svjetlom koje nije bijelo, cijela se stvar još malo zamrsi.
Boja predmeta, ili ono što bojom nazivamo, praktično ipak ima neku važnost. Kad pričamo o boji predmeta, o pigmentnoj boji, zapažamo nekoliko osobina, ili atributa, kojima se svaka boja može opisati:
Ton boje vrsta boje, ili boja po sebi; to su primjerice crvena, smeđa, žuta, ili modra; neki bi to nazvali nijansom boje
Zasićenost boje stupanj jarkosti boje; čiste su boje jarke, intenzivne i sjajne, odnosno zasićene; a imaju li nekih primjesa, postaju nezasićene: tako uz dodatak bijele postaju pastelne, blijede, a dodatkom crne ili sive postaju zagasite ili mutne
Svjetloća boje iz iskustva znamo da su neke boje svjetlije, kao što je recimo žuta, a neke tamnije, kao što je smeđa ili, recimo, ljubičasta; također poznajemo svjetlije ili tamnije nijanse temeljno istih tonova boja (svijetlomodra — tamnomodra)
Boja ima mnoga svojstva, razmatranje kojih prelazi okvire ovoga teksta. Općepoznata je činjenica da boje imaju dekorativnu, a u umjetnostima i estetsku ulogu. Boje često nešto i znače, postoje mnoge simbolike boja, temeljene na različitim kodovima, ovisno o području i kulturnom kontekstu u kojima se primjenjuju. U životu i umjetnosti možda je još važniji potencijal psihološkog djelovanja boja, važna u kreiranju ili sugeriranju nekog ugođaja. Djelovanje boje u filmskom djelu može biti mogostruko: dramaturško (od važnosti za razvoj radnje u priči i pojačavanje njenog učinka), asocijativno, simbolično, psihološko... Ta se djelovanja prepleću, te ih je ponekad teško razlučiti i jednoznačno imenovati.
Percepcija boje iznimno je složen i osjetljiv mehanizam, koji je korisno upoznati radi lakšeg razumijevanja, ali i radi svrhovitije kreativne primjene boje. U percepciji, važno je znati da nije uvijek sve baš onako kako nam se čini, nije uvijek onako kako nam naše oči govore. Kad je riječ o boji, također: oči nas mogu varati u pogledu tona neke boje, njezine zasićenosti ili svjetloće, što ovisi o uvjetima ili duljini promatranja, položaju neke boje u odnosu na druge obojene površine, i drugim čimbenicima.
Temelj gledanja u boji postojanje je triju zasebnih skupina receptora u našem oku — jedni su osjetljivi na plavu, drugi na zelenu, a treći na crvenu boju svjetla. Plavu, zelenu i crvenu nazivamo temeljnim bojama svjetla (ili aditivnim primarima; njihovim miješanjem nastaje bijelo svjetlo). Na tom se istom, trikromatskom (tj. trobojnom) načelu temelje suvremene tehnike reprodukcije boje, pa i tehnika snimanja u boji na filmu, kao i tehnika snimanja na videu.
Reprodukcija boje
Pri snimanju u boji, temeljna nam je namjera omogućiti korektnu reprodukciju boja, jer uglavnom želimo da naša snimka bojom bude sukladna snimanu prizoru. Čovjek ima dosta nepouzdanu memoriju kad su u pitanju boje i reprodukcija boja. Unatoč toj činjenici, karakteristične boje, poput boje ljudskoga tena, neba, zelene trave i nekih drugih, gledatelj u snimci lako prepoznaje kao prirodne, ili kao neprirodne.
Tehnike reprodukcije boja u filmskoj povijesti bile su različito uspješne — u nekih je boja bila jedva zabilježena, dok su u drugih boje bile jako kričave, a neke su tehnike pak bile jako složene. Uglavnom, zapažaju se velike razlike u opsegu boja koje je pojedina tehnika mogla uspješno reproducirati, u finoći reproduciranih kolorističkih nijansi, u njihovoj zasićenosti, kao i u sukladnosti postignutih boja s bojama snimana predloška, odnosno bojama filmskog prizora (ili u vjernosti boja, što bi ljudi češće rekli).
Snimanje u boji: film
Suvremeni film u boji temelji se na filmskim emulzijama koje sadrže tri sloja — svaki od njih osjetljiv je na jednu od temeljnih boja svjetla — crvenu, zelenu i plavu. No kako uopće nadzirati boju tokom snimanja, kako omogućiti korektnu reprodukciju boje (jasno, u granicama mogućnosti medija kojim se služimo)? Kad snimamo filmski, reprodukciju boje kontroliramo dijelom na snimanju, a dijelom u postprodukciji, i to prvenstveno u laboratoriju, tijekom kopiranja, a u novije doba u nekim slučajevima i obradom na posebnim računalima. Zadržimo se zasad na snimanju.
Da bi se postigla korektna reprodukcija boje na filmu, potrebno je pravilno podesiti odnos triju elemenata:
— vrste filmskog materijala na kojem se snima,
— filtra rabljena pri snimanju,
— svjetla pri kojem se snima.
Ponovno, svjetlo. Redovito, za snimanje u boji koristimo se bijelim svjetlom; ono pak može biti dvovrsno: dnevno ili umjetno. Dnevno i umjetno svjetlo razlikuju se sastavom — u dnevnom ima nešto više plavoga, a umjetno ima nešto više žutonarančastog. Pojam kojim se označava prava boja (takozvanog bijelog) svjetla naziva se temperatura boje, i izražava se u jedinicama Kelvinove skale (K). Standardno dnevno svjetlo sunčevo je svjetlo sredinom vedra dana i definira se temperaturom boje od 5500 kelvina. Standardno umjetno svjetlo daju studijski (halogeni) filmski reflektori, i ono ima temperaturu boje od 3200 K. Danas se izrađuju filmski (i fotografski) materijal namijenjen za snimanje pri dnevnom, kao i onaj za snimanje pri umjetnom svjetlu. Najjednostavnija je situacija kad snimamo pri onom svjetlu za koje je taj materijal predviđen. Tu ne trebamo nikakvih intervencija. No kad snimamo pri drugoj vrsti rasvjete od one za koju je neki materijal napravljen, primjerice kad filmom za dnevno svjetlo snimamo pri svjetlu filmskih reflektora, da bi reprodukcija boja u cjelini bila korektna, treba se koristiti određenim filtrom.
Kad je cijeli prizor, ili neki njegov dio, osvijetljen neodgovarajućom vrstom rasvjete, tada na cijeloj snimci, ili nekom njezinu dijelu dolazi do obojenja, odnosno pojave kolorističke dominante (ili ’štiha’, kako to u slengu često kažemo). Tu pojavu neki snimatelji (pa i slikari) ponekad namjerno i kontrolirano primjenjuju u izražajne svrhe.
Kako je pri snimanju na videu?
Snimanje u boji: video
Reprodukcija boje u slučaju televizijske ili videoslike zasniva se na bilježenju plave, zelene i crvene komponente svjetla. Samo, sada se bilježi elektronskim, a ne fotokemijskim putem, kao što je bio slučaj na filmu. No da bi se postigla korektna reprodukcija boje na videosnimci, potrebno je, baš kao i pri snimanju na filmu, pravilno podesiti odnos tri ključna elementa:
— osjetljivosti kamere na pojedine boje (senzibilizacije pojedinih fotoosjetljivih senzora — čipova),
— filtra korištenog pri snimanju,
— svjetla pri kojem se snima.
Zato, da bi boje motiva bile na snimci pravilno prikazane, prije snimanja treba obaviti neke predradnje. Osjetljivost kamere na pojedine boje potrebno je prilagoditi boji (temperaturi boje) svjetla pri kojem snimamo. Pri videosnimanju taj se postupak provodi elektroničkim putem, a naziva se ugađanje bijelog (podešavanje bijelog, white balance, WB). Postupak se izvodi jednostavno: kameru uključite, objektiv pokriven bijelim plastičnim poklopcem (kakvima su danas kamere uglavnom opremljene) usmjerite prema glavnom izvoru svjetla, pritiskom na gumb date naredbu white balance i čekate obavijest u tražilu da je postupak završen. Ako nemate takav poklopac, ništa zato — u tom slučaju treba ukadrirati bijelu plohu obasjanu svjetlom pod kojim se želi snimati, ili u tu svrhu postavljen komad bijelog papira, te se dalje ugađanje bijelog, ili kolokvijalno rečeno bijeli balans, radi već opisanim postupkom. Važno je napomenuti da pri cijelom postupku kamera treba biti u modu automatskog osvjetljenja.
Ponekad se postupak ne uspije odmah provesti te ga treba pažljivo ponoviti, ili promijeniti svjetlosne uvjete snimanja, odnosno neke postavke na kameri.
U nekih vrsta kamera prije podešavanja bijelog potrebno je pravilno postaviti i neki od (u kameru) ugrađenih korekcijskih filtara, ovisno o tipu rasvjete koji se primjenjuju — filtri su obično označeni znacima Sunca i žarulje.
Svakako treba podsjetiti na činjenicu da se promjenom izvora svjetla ne mijenja samo njegova boja, nego i njegov intenzitet — sunčano je svjetlo primjerice obično mnogo jače od nekog interijernog osvjetljenja. Korekcija osvjetljenja blendom često nije dovoljna. Mnoge su kamere zato opremljene i posebnim neutralnim — sivim — filtrima, koji su ugrađeni u kameru. Pri jačem osvjetljenju filtar treba postaviti pred objektiv, a pri slabijem ukloniti. Ponekad postoje i dva ili tri takva filtra različitih gradacija sivoga, i bivaju označeni oznakama ND (kao Neutal Density) 1, 2 ili 3. Pametne male kamere obično informacijom u tražilu obično same sugeriraju primjenu, odnosno uklanjanje određenog ND-filtra — ali to obično ne naprave same, nego to treba odlučiti i učiniti snimatelj. Cijela ta priča s ND-filtrima sada je važna zato što je ispravan balans moguće napraviti samo ako je ispravno postavljen (ili uklonjen, ovisno o svjetlosnoj razini) potreban ND-filtar.
U nekih pak kamera postoje ranije, tvornički postavljene (pre set) vrijednosti bijeloga balansa za osnovne svjetlosne situacije, i možemo ih jednostavno izabrati, te u tim slučajevima nije potrebno raditi nikakav balans. To su obično opcije:
— prosječnog dnevnog svjetla, označene slovom D kao daylight, simbolom Sunca, ili oznakom 5600 K,
— standardnog umjetnog svjetla, onoga od 3200 K, koja može biti i označena tim brojem, ali i simbolom žarulje, ili slovom T kao tungsten, što je engleski naziv za volfram,
— u nekih kamera predviđena je i pozicija za fluorescentno svjetlo, koja može biti označena kraticom FL.
U slučaju da koristimo neku od ovih pre set opcija, ne trebamo raditi balans u različitim svjetlosnim prilikama, ali ne smijemo zaboraviti prilikom svake promjene prebaciti prekidač na kameri u odgovarajući položaj.
Točniji — koloristički čišći i sigurniji se rezultati ipak dobivaju ugađanjem bijelog u svakoj novoj svjetlosnoj situaciji.
Pri promjeni svjetlosnih uvjeta, recimo kad iz prostorije obasjane umjetnom rasvjetom izađete u sunčani vrt, balans redovito treba ponovno napraviti. I tako svaki put. Jer, kad balans ne bismo svaki put radili iznova, samo bi neki prizori imali zadovoljavajuću reprodukciju boja, dok bi drugi imali naglašeno obojenje (dominantu) — bili bi recimo odveć plavi, ili odveć žuti. No, srećom, u nekih je kamera moguće memorirati određene vrijednosti balansa bijelog, i pozivati ih prema želji. To donekle pojednostavnjuje posao, jer više nije potrebno beskrajno ponavljati iste operacije ugađanja bijelog. U navedenom se primjeru tek jednom napravi i memorira balans pri umjetnom svjetlu (neka to bude balans A), a jednom pri dnevnom (balans B). Pri kasnijem snimanju pod istim svjetlosnim okolnostima jednostavno se može uporabiti neki već memorirani balans svjetla. U danom primjeru to će biti pri umjetnom svjetlu balans A, a pri dnevnom balans B.
U snimanu se prizoru često miješaju raznovrsna svjetla. Tada balans treba raditi na dominirajuće svjetlo — ono koje najsnažnije obasjava glavni dio motiva, ili pak ono svjetlo koje dolazi iz smjera kamere.
Danas mnoge amaterske videokamere imaju mogućnost izbora ručnog ili automatskog balansa bijeloga, pri kojemu kamera trajno provjerava i korigira ugađanje bijelog bez neposredna sudjelovanja snimatelja, ali i bez njegove kontrole. Automatski balans često daje prihvatljive rezultate, ali kad u prizoru ima mnogo promjena boje svjetla, ili ako se u kadru pojave velike jednobojne površne, automatika će vam napadno svaki čas mijenjati obojenje cijele slike, što ne izgleda osobito dobro.
Zato vam savjetujem, izbjegavajte primjenu tih automatskih opcija. Naučite raditi ručni balans bijeloga i koristite se njime kad god je to moguće — snimke će vam se doimati ozbiljnije.
Kompozicija boje
Način kojim je motiv raspoređen površinom slike ili kadra naziva se kompozicija. Kompozicija je dobra (a slika je lijepa, kako se to obično kaže), kad je motiv u slici tako dobro smješten, da oko promatrača bez napora do njega dolazi, i sâmo po njemu klizi. Takva se slika doima prirodno, i smatra se skladnom. I stvarno, obično i ostavlja dojam ravnoteže i nekakva reda.
Pazite da snimke ne pretrpavate nepotrebnim detaljima koji odvlače pozornost od bitnog u slici. Česta je greška prekomjerno uključivanje nebitnih pozadinskih detalja u sliku. Za snimanja u boji obično treba paziti da pozadina ne bude bojom atraktivnija od glavnog motiva. Najlakši je način da se gledateljeva pozornost skrene na izabrani centar interesa povećati ga unutar okvira, ili istaknuti ga bojom.
Boja može imati isti utjecaj na kompoziciju poput svjetlosti, tame ili nekog oblika. Zato prije svega pazite da ne pokvarite dobro komponiran kadar izrazito neskladnim bojama, a o vašoj darovitosti i sklonostima ovisi koliko ćete se bojom posebno baviti. Banalna, ali česta greška pri snimanju u boji, a koja se lako može izbjeći, jest smještanje neke aktivne boje blizu ruba slike.
Jasno, na vašu videosliku mogu se primijeniti i svi pojmovi statičkih likovnih umjetnosti. Svi ti zlatni rezovi, simetrale, odnosi volumena i masa, otvorene i zatvorene forme, perspektive i ritmovi, sve to ima svoje mjesto i svoju važnost i u filmskoj, odnosno videoslici. Ravnoteža u kompoziciji ovisi o raspodjeli vizualnih težina. Boja se može primjenjivati na mnogo načina da bi se postigla ravnoteža unutar kadra, te vizualna uniformnost susljednih kadrova; boja na filmu može pomoći uspostavi i održanju kontinuiteta. Ali ako se boja pri snimanju ignorira — ili čak uopće ne zapaža — nazočnost boje ponekad može izbaciti iz ravnoteže vrlo finu kompoziciju temeljenu na linijama i tonalnim vrijednostima crno-bijeloga.
Napisano je mnogo toga o skladu i kompoziciji boja, postoji i mnogo teorija boja, koje je korisno barem informativno upoznati. No, ne treba zanemariti ni instinkt koji èovjeka èesto vodi pri stvaranju.
Likovnost boje: harmonija
Pri slaganju boja nezaobilazan je pojam harmonije boja, pod kojom se obièno podrazumijeva izbor uporabljenih boja, njihova proporcionalna zastupljenost te njihov razmještaj na plohi slike (ili kadra). Svakako da su ovdje važne i koloristièke karakteristike svakoga dijela površine slike (kadra), njegov ton, zasićenost i svjetloća.
Harmonija nastaje uzajamnim djelovanjem dviju ili više boja na omeðenoj površini (slici, kadru, zidu...). Prilièno je rašireno tumaèenje da je slika skladna kad njezine boje, pomiješane, daju srednje sivo. Smatra se naime, da (tako nastala) siva stvara stanje potpune ravnoteže u oku. Harmoniène slike dakle nastaju pažljivim biranjem boja. Postoji više skladnih kombinacija (slogova) boja koji se koriste u umjetnosti. Razlikujemo ih po broju upotrijebljenih boja (imenovanih muzièkim terminima — dvozvuci, trozvuci, èetverozvuci...), te po zajednièkim karakteristikama. Tako primjerice postoje (harmonièni) trozvuci primara, sekundara, tercijara... Svaki od tih slogova povezuje boje istog reda, ovisno o nihovu nastanku. Primari su osnovne boje (ovdje su to likovni primari: crvena, plava i žuta), sekundari (ljubièasta, zelena i naranèasta) boje su drugog reda nastale miješanjem primara, a tercijari, (oker, crvenosmeða, maslinastozelena), boje trećeg reda, nastaju miješanjem sekundara. Takoðer, svaki od tih koloristièkih slogova ima specifièno izražajno djelovanje: primari djeluju zvonko, vedro i èisto, sekundari zagonetno, elegantno i sveèano, a tercijari toplo, zagasito i smirujuće.
Jasno da u praksi dolazi i do raznih drugih željenih i neželjenih kombinacija boja, od kojih su neke skladne, a neke baš i nisu. I naravno, svaka slika i ne mora imati harmoniènu kompoziciju: mnoga slikarska djela i mnogi filmski kadrovi ekspresivni su i uzbudljivi baš zbog naglašene uporabe jedne boje i njezina likovnog izraza. No za onoga koga zanima kompozicija boje korisno je prepoznavati i vježbati slaganje harmoniènih slogova.
Vrlo je važno znati da za uspješnu kompoziciju u boji treba uvažiti osobine pojedinih boja, ali i pojave do kojih dolazi meðusobnim djelovanjem boja. U stvaranju koloristièkih kompozicija bitna je pojava razlièitih tipova kontrasta boja:
Kontrast boje prema boji opisuje razlikovanje tonova boje
Svijetlo / tamni kontrast označava razliku svjetloća bojenih površina
Toplo / hladni kontrast tople boje teže crvenom polu, hladne plavom
Komplementarni kontrast nasuprotne boje, koje se međusobno dopunjuju i/ili poništavaju
Simultani kontrast jarka boja bez bojene protuteže uzrokuje prividnu pojavu istog oblika komplementarne boje (paslika)
Kontrast kvalitete površine istog tona boje, ali različite zasićenosti međusobno se razlikuju
Kontrast kvantitete mala površina boje djeluje jarkije od prevladavajuće boje
Bojom se također možemo uspješno poslužiti u opisivanju volumena predmeta, kao i u dočaravanju prostora: tople boje sugeriraju blizinu, hladne daljinu.
Kontrola boje
Gdje smo dakle, kod snimanja u boji, općenito s mogućnošću kontrole boje i cjelovitog kolorističkog ugođaja, ali ne s obzirom na tehniku (i vjernost reprodukcije boja), nego s obzirom na kompoziciju?
Na boju, njezin raspored i njezino djelovanje možemo utjecati na dva temeljna načina: bojenim sadržajem kadra te bojom svjetla pri kojem se snima. Na što se odnosi bojeni sadržaj kadra? Odnosi se na izbor i raspored boja u prizoru, na bojena svojstva pojavnosti koja se snima. Nadzirući kolorističke elemente scenografije, rekvizite, kostimografije i šminke zapravo kontroliramo boju u prizoru. Kompoziciju boje stvaramo rasporedom tih čimbenika u prostoru, i kadriranjem — izborom izreza koji ćemo snimiti, kuta iz kojeg se snima, izborom objektiva itd.
No moramo reći da će konačni učinak kolorističke kompozicije biti ostvaren tek kombinacijom boja u prizoru s bojom svjetla, ili bojom svjetlosnih snopova: svjetlo nije tek neutralan medij nužan za reprodukciju boja predmetnog predloška — vrlo često, svjetlo svojom bojom daje bitan izražajni prinos cijeloj bojenoj kompoziciji.
Vratimo se početku, muškarcima i ženama. Tko bolje upravlja bojom?
Kao i u životu, muškarci su dobri u tehnici — ovdje, vjerojatno su dobri u tehnici reprodukcije boja. Žene, skladnim odijevanjem pokazuju da su dobre u kompoziciji boja. Barem u životu. A kako je sve to skupa na filmu, prosudite sami.
Bibliografija
Nikola Tanhofer, O boji, Novi liber i Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, 2000.
Johanes Itten, Umetnost boje, Umetnička akademija u Beogradu, 1973, prema izvorniku: Johanes Itten, Kunst der Farbe, Otto Maier Verlag, Ravensburg, 1970.