Petar Krelja: S Krstom Papićem sam prijateljevao od samih njegovih početaka bavljenja filmom. To se prijateljevanje sva ta desetljeća nije prekidalo – katkad je bilo vrlo intenzivno, ponekad se moralo umjetno prekidati, kad je boravio u Americi ili u europskim zemljama, ali naravno, uvijek smo ga s velikom radoznalošću čekali da nam kaže kako su njegovi filmovi prošli u svijetu, jer su se oni doista prikazivali posvuda u svijetu.
Ali, vratimo se sad njegovim počecima. Studirao je na Filozofskome fakultetu i relativno ga lako svladao, ali nešto drugo mu je bilo na pameti. Počeo ga je privlačiti film. Iz te pozicije on se počeo spremati i u toj domeni. Intenzivnije gledati filmove, čitati članke, tekstove... Postojao je impuls koji je u njega bio autentičan, a ne naprastan u smislu – sad ću se ja baviti filmom jer je to jako atraktivno ili ću time nešto postići. To je jednostavno polako sazrijevalo u njemu i onda je Krsto imao tu sreću da je u vremenu dosta jakog procvata hrvatske kinematografije – to su 1960-e kad smo imali stvarno sjajne igrane filmove i crtiće i eksperimentalne i što sve još ne – Jadran film na neki način čeznuo za još nečim. A to je da radi lagane i jeftine komercijalne filmove kojima će se zgrtati neka lova.
Ključ, 1965.
Kritičarska generacija kojoj se bio spontano priklonio Krsto Papić u kavani Corso, a temeljila se na mladim ljudima koji su danas sami klasici – jedan Ante Peterlić kojeg također više nema, jedan Zoran Tadić kojeg nema i još neki koji su još tu – su, kao usijani mladi ljudi britkoga uma i čežnje da kinematografija ne izgubi tu svoju dobru startnu poziciju koja se rodila, upravo u Krsti Papiću prepoznali čovjeka kojeg treba poduprijeti. On je pokraj svega plijenio osobitim šarmom, rijetkim u ovim stranama i bio je izuzetno duhovit čovjek. A kako se u toj klapi nalazio i kritičar Vladek Vuković koji je bio također izuzetno duhovit čovjek, imali smo jednu sjajnu situaciju u kojoj nikada nije bilo nekog pogrebnog raspoloženja, nego uvijek vrckavo komentiranje svega i svačega pa naravno i sistema koji je pokazivao sklerotične trzaje.
Papić se odlučuje, hrabro, prihvatiti igranog filma. Budući da smo mi jako bučili protiv orijentacije Jadran filma, Jadran film se odlučio da nam malo začepi usta time što će dati jedan omnibus mladim ljudima. To su bili Tonči Vrdoljak, Vanča Kljaković i Krsto Papić. Krsto je svoj posao shvatio tako temeljito da je naš Corso, u kojem smo svakodnevno debatirali, pretvorio na neki način u dramaturšku radionicu. Davao je svojim prijateljima svoj tekst na uvid i mi smo davali neke svoje komentare – on bi nešto usvojio, nešto ne bi. Otišao je na snimanje, pomoćnik mu je bio također česti asistent u hrvatskim filmovima Ante Peterlić, poznati filmolog, i realizirao je epizodu omnibusa Ključ koja se zvala Čekati. Pokazao je jednu socijalnu situaciju, upozorio je da vlada filmskom baštinom, jer je tu bila jedna izrazito fina i dobro izvedena referenca, nećete vjerovati, na Hitchcocka. To je bio mračan film koji je prikazao socijalnu situaciju zemlje iz jednog drugog, krimi rakursa.
Nastup je bio jako dobar, pohvaljen, i on je zaživio kao potencijalni režiser. I onda je, kao nagradu, dobio sljedeći igrani film. Stjecajem nekih okolnosti scenaristički predložak, čini se, nije bio baš do kraja dorađen, tako da nisu ispunjena ona velika očekivanja da će Papić grunuti s jednim odličnim filmom. Taj se film zvao Iluzija, a tretirao je krupnu temu tog vremena, sukob generacija unutar jedne obitelji, naravno na ideološko-političkom planu razilaženja oko ustroja društva i sličnoga. Ali tadašnja kritičarka Mira Boglić napisala je okrutni tekst pod naslovom Propao Papić i Četvrti suputnik. Danas kada gledamo Papićev film, ne bismo rekli da je propao. Nikako. A još manje Branko Bauer s Četvrtim suputnikom. To je vrlo kvalitetan film. Ali, eto, bilo je tako, a Papićeva je reakcija bila vrlo teška. On je to doživljavao strašno stresno jer je strasno živio svoje projekte i radio ih je maksimalno savjesno. Ionako nitko ne može reći: Ja ću uvijek raditi remek-djela. I najveći majstori, koji su bili prekretnici u povijesti kinematografije, pravili su povremeno promašaje – i Ford i Welles i ovaj i onaj. Nije bogomdano da sve mora biti pozlaćeno.
Iluzija, 1967.
Papić je to teško primio, završio je u bolnici, pazite! Prijatelji su ga posjećivali i hrabrili, operacija nije bila bezazlena. Izvukao se i onda se vratio punom snagom. S Mirkom Kovačem pripremio je izvanredan scenarij i dotakao ono u čemu je očito sebe prepoznao. Ali, napravio je još jednu dobru stvar. Pametnu. Lukavu. Umjesto da se odmah baci u realizaciju idućeg igranog filma, malo se uhvatio dokumentaristike. I tu je posijao tako mnogobrojne sjajne filmove da nitko živ, pa ni Mira Boglić, nije mogao to zanijekati. Osvajali su nagrade na sve strane. Gdje god bi došao, pustošio je festivale. Oberhausen je bio njegov, takoreći u džepu, što mu sve nisu nudili i davali.
Educiran, stekavši u životu iskustva kroz bol, strast i što god hoćete, ali i razboritost i duhovitost – jer ništa nije tako tragično da u njemu nema neka trunčica duhovitosti – uspio je stvoriti to monumentalno djelo Lisice. Ako ćemo pravo, daljnji filmovi koje je radio varirali su područje njegova interesa gdje se on osjećao doma. Napravio je niz interesantnih, za filmologe poticajnih filmova o kojima će se morati puno pisati. Pisali smo o tome, esejizirali, ali gdje je monografija Krste Papića, svi se moramo pitati, jer stvarno je zaslužio tako nešto.
Ukratko, moglo bi se o njemu govoriti koliko god hoćete, a da se tema ne iscrpi, ali može se apostrofirati jedna posebna suradnja. On nije radio samo filmove koji se dotiču ruralnoga, radio je i vrlo gradske filmove. S našim je Matom Matišićem snimio čak pet igranih filmova. Da ne uzimam više vrijeme, zahvaljujem se na pažnji.