Premda je u cjelini ponudio ponešto slabiji kvalitativni prosjek prikazanih filmova u odnosu na svoja prethodna izdanja, i jubilarni 20. hrvatski festival jednominutnih filmova neosporno je opravdao ugled zanimljive filmofilske manifestacije na kojoj se posljednjeg vikenda u svibnju svake godine u Požegi okupljaju profesionalni i amaterski filmaši iz svih krajeva svijeta. Iako je teško izbjeći dojam da se popratnim zbivanjima poput kasnovečernje zabave i sponzorski pokrivenog obilaska vinskih cesta Zlatne doline poklanja više pozornosti nego samim filmovima, u čemu možda leži i dio razloga konstantnog snižavanja prosječne kakvoće odabranih ostvarenja, na svaki novi festival Crominute prijavljuje se sve više naslova iz sve većeg broja zemalja sa svih kontinenata. Makar kvantiteta ni u ovom slučaju automatizmom ne jamči kvalitetu, valja priznati da ni na ovogodišnjem festivalu, na koji je pristiglo čak 313 filmova iz 45 zemalja, nije nedostajalo intrigantnih, angažiranih, promišljenih, zgodno anegdotalno koncipiranih, duhovitih i ponekad idejno poticajnih jednominutnih minijatura.
Odluci ocjenjivačkog suda da Grand Prix festivala dodijeli švedskom mjuziklu Mad Music (Musigalen) Niklasa Anderssona se načelno nema što prigovoriti, jer je riječ o zaokruženoj, s asocijacijama na Kosu (Hair, 1979) Milosa Formana, spretno realiziranoj te većim dijelom vedroj, no u završnici tjeskobnoj prič(ic)i o mladiću u parku koji odjednom počne pjevati i plesati, čime smjesta privuče i na isti čin potakne i slučajne prolaznike. Točnije, tako se barem čini sve do trenutka dok se pokraj njega ne zaustavi automobil iz kojeg iziđu dvojica muškaraca odjevena u bijelo koji ga strpaju u vozilo, uz istodobno iščeznuće njegovih kolega plesača. Sve viđeno tako se ispostavlja kao mladićeva mašta, kao simptom njegova pomaknutog psihičkog stanja u kojem svijet oko sebe on doživljava boljim i veselijim no što uistinu jest. Dok na samom kraju automobil nestaje iz kadra, gledateljima preostaje žal što prikazano nije i realno, iako bi uz samo malo truda moglo biti.
Video Vortex 8
Problem s dodjeljivanjem Grand Prixa filmu Niklasa Anderssona nije u njegovoj neprijepornoj iznadprosječnoj kakvoći, nego u činjenici da je u konkurenciji prikazan niz uspjelijih djela. No to je problem i s još nekim nagrađenim filmovima, primjerice s duhovitim no ni po čemu pamtljivim Moram se koncentrirati Zvonimira Rumboldta, koji je osim osvojene Srebrne plakete Rudinske glave proglašen i najboljim hrvatskim jednominutnim filmom, s Brončanom plaketom Rudinske glave nagrađenim animiranim Darovima Božića Krešimira Kvešteka, ili pak s Nagradom publike ovjenčanim Hoću bracu Tomislava Starčevića. Moram se koncentrirati benigna je i neinventivna metafilmska zafrkancija u kojoj kamera bilježi kratak dijalog glumačkog para koji u krevetu na setu čeka snimanje ljubavne scene, pri čemu se on (Goran Bogdan) ispričava njoj (Ana Majhenić) za moguće neprilične tjelesne reakcije. No ono što gledamo, a što je obilježeno blagim humornim odmakom, na odgovarajući način ne funkcionira ni do trenutka u kojem kretanjem kamere unatrag ne doznajemo o čemu je zapravo riječ, a zbog čega se sve pretvara u nekovrsni teaser pretpostavljivog filma dužeg trajanja.
Kroz storiju o kraljevima Baltazaru, Melkioru i Gašparu koji netom porođenom Isusu u štalicu ne donose samo mirise, zlato i tamjan, nego ga i doslovce zatrpavaju darovima (zapravo poklon-paketima), Darovi Božića jednostavnom animacijom daje odveć doslovnu i prvoloptašku kritiku konzumerizma koja se ne odmiče dalje od dosjetke. S druge strane, film Hoću bracu nudi patetičnu, artificijelnu, kičastu i usiljeno duhovitu pričicu o nekoliko godina starom klincu koji, dok mu roditelja nema kod kuće, posipanjem kreveta ružinim laticama i općenitim aranžiranjem romantičnog ugođaja koji će starce dočekati na povratku, njima nedvosmisleno i svojoj dobi neprimjereno signalizira poruku iz naslova.
Neprijeporno zasluženo nagrađeni filmovi su: Zlatnom plaketom Rudinske glave ovjenčan Travelling Kineza Wana Kinga Faija i Sexual Delusion tajvanskog autora Wena Fanga Zhonga, ostvarenje kojem je dodijeljena medalja UNICA-e. Dok u dokumentaristički intoniranom Travellingu na iznenađujuće emotivan i poetičan način upoznajemo tjelesno hendikepiranu mladu ženu, koja zahvaljujući nepokolebljivom duhu i slikarskom daru kroz svoja umjetnička djela unatoč formalnoj vezanosti za invalidska kolica putuje svijetom, makar onim iz mašte i artističkih vizija, eksperimentalni film Sexual Delusion poigravanjem formom i bojama sa ženskim licem u krupnom planu stvara primjereno uznemirujući ugođaj za bavljenje temom anksioznosti i nasilja.
Video Vortex 8
Među deset najuspjelijih filmova festivalski je ocjenjivački sud opravdano uvrstio iznimno uspio Posljednji minut slobode srpske autorice Dragane Latinović, pjesnikinje i slikarice koja je kreirala dojmljivo ugođajnu i s asocijacijama na Tarkovskog koncipiranu priču o dječaku koji jednog hladnog zimskog dana sjedi u automobilu, dok odrasli članovi njegove obitelji u blizini sudjeluju u lovu na lisicu koja će se u pokušaju bijega zapetljati u bodljikavu žicu. Na istom je popisu i solidna zatvorska drama Patimari kali gruzijske autorice Tamte Gabričidze, prikaz zatočene žene koja od očaja i sivila ćelije i svoje sudbine pokušava pobjeći šminkanjem i uređivanjem, odnosno stvaranjem privida da je sve uobičajeno i normalno, čime isprva uspijeva i gledatelje zavesti na pogrešan trag. U festivalski top 10 uvršteni su i animirani film Crvenkapica, još jedna domaće autorice Ane Horvat, zgodna varijacija znane priče koja ovaj put završava opuštanjem bake i vuka uz kavu, dok mala junakinja izgubljeno luta šumom u potrazi za bakinim domom, te provokativan igrani film Genesis 2:26 ciparskog redatelja Daniela Pacea, u raj smještena storija o bijelom Adamu i tamnoputoj Evi koja će postati prvom žrtvom partnerova silovanja. Kad bi, nakon izvrsnog uvoda, u drugome dijelu uspjela nadići konvencije i gledateljska očekivanja, ova bi interpretacija Knjige postanka bila još zanimljivija.
Kao i u svojim drugim, trajanjem gdjekad dužim a ponekad tek jednu sekundu kratkim te u pravilu eksperimentalnim ostvarenjima (All I Need (Is Being a Moth), Red Black, One Second Video), talijanska redateljica Martina Allegra De Rosa se u filmu The Red and the Black poigrava bojama i njihovom simbolikom, ovaj put oslikavanjem tamnog naličja reklame za rajčicu. A u filmu Moderne Zeitung Nijemca Franka Dietricha otkrivamo montipajtonovsko-harmsovski apsurd koji vlada u njemačkom zdravstvenom sustavu, točnije u pretrpanim bolnicama u kojima u svakom krevetu leže podvojica pacijenata.
I ove su godine svojim novim filmovima na festivalu sudjelovali neki već znani i nagrađivani autori, primjerice Séraphin Zounyekpe iz Benina, koji je stigao s uobičajeno slikovitim no u odnosu na njegove prethodne filmove (La traversée, A la pompe, L´autre côte...) ipak ponešto inferiornijim dokumentarcem Kluitô 2 u kojem bilježi ulična zbivanja tijekom karnevalske svečanosti, te Šibenčanka Ivana Rupić koja, također slično svojim prethodnim radovima (Nemir, Aleluja), i ovdje s osloncem na poetiku eksperimentalnog filma notira prepletanja užadi kojom su brodovi privezani za rivu.
Naposljetku, tu je i nekoliko ostvarenja koja zbog nemaštovitosti i trivijalnosti nisu ni trebala biti uvrštena u konkurenciju. Osim na turski animirani film How to Get a Girlfriend Till Valentine’s Day redatelja Gokhana Okura, koji daje neduhovite upute za brzinsko osvajanje djevojke, to se odnosi na Relativnost percepcije vremena domaće autorice Marijane Stanić s prikazom sastavljanja Rubikove kocke u (ne)realnom vremenu, te na Bruce Shadow također domaćeg redatelja Saše Zeca (Bik koji sijedi), animacijom realiziranu posve suhoparnu i nezanimljivu dosjetku o borbi figurice Brucea Leeja protiv vlastite sjene.