Jean-Marie Maurice Schérer (Nancy, 1920), najkonzervativniji od novovalovske petorke, koji je odlučno ostao vjeran vlastitome stilu i tematskom izričaju i u blizoj devedesetoj godini, pod pseudonimom Eric (omaž redatelju i glumcu Erichu von Stroheimu) Rohmer (posveta britanskom književniku iz prve polovice 20. stoljeća. – Saxu Rohmeru, tvorcu serijala o fikcionalnu liku dr. Fu Manchuu - arhetipu zlog kriminalnoga genija s prepoznatljivim brkovima), nastavlja stvarati dojmljive, profinjene i intelektualno otvorene, odmjerene i elegantne analitičko-dijaloške filmove, s uravnoteženim i otmjenim protagonistima. Celebralni redatelj, čiji su trademark naslovi strukturirani oko priče u značenju razgovora, manje plota, nenametljiv je i najstariji novovalovac (uz Jean-Luc Godarda, Claudea Chabrola, Françoisa Truffauta i Jacquesa Rivettea). Time postaje Onaj Koji Priča, Auteur-Pripovjedač; potpisnik slojevitoga filma dijaloške forme, izvorna pristupa temi i izboru njezina prikaza. Njegovo svjesno udaljavanje od suspensa (iako je, paradoksalno, sa Chabrolom napisao prvu knjigu o prvaku suspensa Hitchcocku, 1957), akcije ili zapleta, upravo dijalozima otkriva intimu karaktera, upornih u vlastitim inedosljednostima; otkriva njihova srca i umove, ono što traže i što cijene; njihove filozofsko-ideološke stavove, ranjivosti, kontradikcije i očekivanja sreće. Dok priča o ljudima pred izborom, u dilemi ili kolebanju, u središtu njegova promatranja ostaje njihova običnost, svakodnevnost. Rohmer tka obično u dokumentaristički stil vizualnosti (asketizam produkcije te odbacivanje nepotrebnih postprodukcijskih izmjena i dorada), time bivajući blizak suvremenom dogmaškom pokretu odnosno roselinijevskoj estetici sirove zatečene realnosti i renoarovskoga minimalističnog stilskog izričaja, kao i književnom naturalizmu Dostojevskog. Bez dramatski ekstremnih trenutaka, uvjetno rečeno obrata u svijesti (ili razrješenja dilema) likova u Rohmera se postiže prirodnim putem, bez upletanja neobičnoga i opet i uvijek nanovo razgovorom. Ta prividna mocartovska lakoća, bez brehtovske političnosti tako drage nekim drugim novovalovcima, čini Rohmera gotovo pastoralnim u njegovoj Arkadiji ljubavi, vječne mladosti i ljepote. Ipak riječ je o prijetvornoj jednostavnosti, jer njegovi su radovi nenametljivo logistični, prenapisani, narativni, promišljene i pripremljene improvizacije i konceptualne strukture. Inteligentna, fluentna i poetična diskursa i snažnih literarno-filozofskih referencija, kreira mješavine komedija manira i paskalovsko-platonovskih etika, a (vrlo ozuovski) uvijek i uvijek iznova bavi se raznoraznim aspektima ljubavi i zaljubljenosti, odnosno mladim obrazovanim ljudima srednje klase i njihovim verbalnim nadigravanjima maskiranih osjećaja, što ga je učinilo stručnjakom intelektualnih ljubavnih međuigri i zavođenja; redatelj je to vrlo osobnih protagonista – u tolikoj mjeri zaokupljenih samima sobom da su slijepi za sve drugo. Zapravo uvijek pričaju o samima sebi, a ono što, nesvjesno, pokušavaju – jest uvjeriti sugovornike da su vrijedni ljubavi i da ih treba voljeti. U svojim ciklusima (Šest moralnih priča, Komedije i izreke, Priče o četiri godišnja doba), kreirajući varijacije na istu temu (konverzacijski interaktivan senzualno-ljubavni trokut,), Rohmer bira naizgled nasumične segmente života, čiji cilj nikad nije razrješenje, a posredna je akcija u razgovoru, nikada banalnu, na prvu loptu; uvijek višeznačnu, slojevitu, bremenitu psihološkim značenjem.
|
|
| Eric Rohmer |
Moja noć kod Maud, Eric Rohmer, 1969. |
Ipak, riječ nije o parabolama o moralnim borbama i kušnjama. Redateljeva moralnost / moralizam / moraliziranje / moral u ciklusu Moralnih priča, naime, iako se često naglašava njegova čvrsta ukorijenjenost u rigidnom katoličanstvu (vs. seksualna revolucija, marksističke ideje), ne može se svesti pod klasičnu definiciju. Istražujući moralno u svojih likova, ali bez osude i s ironijskim odmakom, Rohmer nema namjeru biti didaktičan; radije upućuje na kakve-takve, makar i upitne vrline, i svakako postojeći moralni kod kojim su protagonisti vođeni i prema kojemu djeluju. Iako, primjerice, preferira brak kao ponajbolje postignuće, njegov je pijetet analitičkoga duha te trezveni i mudri autor uvijek promatra i raščlanjuje ulogu slučajnosti / sinkroniciteta, izbora, slobodne volje, ali i sudbine, i ne bi se moglo reći da ijednu od njih u potpunosti prihvaća ili odbacuje kao vlastito stajalište – prije bi se mogao nazvati suvremenim pristašom Zelandova transurfing-modela prostora varijanti kao teorije po kojoj svatko preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu, ovakvim ili onakvim životnim izborom.
|
|
| Claireino koljeno, E. Rohmer, 1970. |
Paulina na plaži, E. Rohmer, 1983. |
Ponajbolji među filmovima, Rohmerovo kvintesencijalno remekdjelo – Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969), elaborativan je primjer s tipičnim redateljevim kontradiktornim i smušenim muškim protagonistom (utjelovljuje ga Jean-Louis Trintignant), nemoćnim objasniti aluzivnost prema složenoj, nedokučivoj mu ženi. Boreći se s kušnjom da slijedi impulse naspram već ukorijenjenih uvjerenja, prednost daje moralnom (ili barem onom što smatra da moralno jest) pred boemštinom, vjeri (utjelovljenoj u Françoise) pred senzualnim (utjelovljenim u Maud), vjernosti pred aferom. Pronicave i precizne, rafinirane pseudofilozofske debate o matematici i Bogu, jansenizmu i Pascalu, zapravo su priče o ljudima rascijepljenima između riječi i djela, i o tome kako se život uroti da im omogući da žive upravo prema onom u što vjeruju. Filmsko štivo o lijepoj Maud (Françoise Fabian), otjelovljenju feminističke oslobođene žene, svakako je na sebi svojstven revolucioniran način imponiralo mladim intelektualcima i studentima 60-ih godina 20. stoljeća, kao uostalom i ostatak Rohmerova opusa.
|
|
| Suzanina karijera, E. Rohmer, 1963. |
Ljubavi Astreje i Celadona, E. Rohmer, 2007. |
Na tragu mu je i Claireino koljeno (Le genou de Claire, 1970.), maestralno uravnoteženo između etičkih slojevitosti i intelektualnih kalambura – rasprava, analiza, seciranja vlastitih postupaka vezanih uz žudnju, ljubav i prijateljstvo likova, prepunih internalnih konflikata; ovdje igre izazova za mladog Jeromea orkestrira spisateljica u najboljim godinama, Aurora, postajući svojevrsnom markizom Isabelle de Merteuil iz De Laclosovih Opasnih veza; Jeromea posljedično pretvarajući u Valmonta, ovaj put u raskošnom rokoko-stilu (verbalno analitički) rastrgana među dvjema tinejdžerskim sestrama – artikuliranom, zrelom i senzibilnom Laurom (lijepa Beatrice Romand) i zavodljivo nevinom Claire te vlastitom zaručnicom.
Vrhom Rohmerova opusa smatra se i film iz ciklusa Komedije i izreke – Pauline na plaži (Pauline a la plage, 1983), još jedno djelo o ambigvitetnim moralnim zasadama suvremenih trideset-i-nešto-godišnjaka, iz vizure tinejdžerice Pauline, fuzirano (gotovo goldonijevskim) pikantnim humorom, filozofskim kontemplacijama i spontanim dijalogom koji zvuči vrlo improvizirano, a garnirano je cirkularnom, kružnom formom (uvod i završetak prezentirani su vratima ladanjske kuće). Komedijama i izrekama pripada i Lijep brak (Le beau mariage, 1982), s Beatrice Romand u glavnoj ulozi sponzoruše čiji je jedini cilj udaja, prezentiran u ultralaganome tonu. Film je često uspoređivan s Emmom Jane Austin, iako je Rohmerov primaran interes istražiti može li se netko zaljubiti samo pukom snagom volje i odlukom da to učini. Jednako je lagan i lepršav i film Prijatelj moje prijateljice (L'ami de mon amie, 1987), možda jedina redateljeva posveta holivudskoj komediji, u kojoj gazi ponešto konvencionalnije i predvidljivije tlo, slijedeći obrazac nalik onomu američke mjuzikl-komedije iz pedesetih, poput primjerice Calamity Jane Davida Butlera, u kojoj junakinja dugogodišnjega deadwoodskog simpatiju predaje prijateljici, a sama završi s vječnim verbalnim rivalom –- Divljim Billom Hickokom.
Zaobići se ne smiju ni kratkiši – Suzanina karijera (La carriere de Suzanne, 1963), Pekarica iz Monceaua (La boulangere de Monceau, 1963), Charlotte i njezin odrezak (Présentation ou Charlotte et son steak, 1960) – prije svega kuriozitetan zbog nastupa Jean-Luc Godarda, te impresionistički travelogue Nadja u Parizu (Nadja a Paris, 1964). Grubo dokono zavođenje prezentirano je u odličnoj Pekarici iz Monceaua te još boljoj Suzaninoj karijeri – dragulju kratke forme; romerovska akutna trokut-konstrukcija kompleksnih i psihološki vrsno profiliranih likova – dva mladića i djevojke, ovdje u punom smislu riječi postaje kinematografija malih toplih ljudskih značenja i ganutljive prepoznatljivosti. Visoko artikulirani filmaš neusiljene jednostavnosti, jedan od utemeljitelja Cahiers du Cinema i utjecajan teoretičar koji je kao profesor književnosti pod još jedinim od svojih pseudonima – Gilbert Cordier, 1946. izdao i roman (Elizabeth), iz vidljive podloge kreira tople i (obrazovanoj publici) ugodne razgovore (naroda francuskoga) i karakterne studije, koji – kao i obično, počivaju na snažnom mentalnom muško-ženske komunikacije.
Obuzdan, neznatan, nevidljiv rad kamerom i gotovo taktilan osjećaj za prostor karakteristike su redateljeva vizualnog pristupa opusu; odbacuje sugestibilna sredstva poput krupnih planova, neobičnih kutova snimanja, dinamične montaže ili glazbe, te u svrhu izbjegavanja prenaglašavanja ili akcentuiranja koristi srednji, dugi kadar kroz diskretnu kameru Nestora Almendrosa, koji itekako zna integrirati korespondenciju između likova i njihova miljea, tvoreći u prvome redu poput Daumiera, nedominantnu, funkcionalnu vizualnost. Slikarske darovitosti, radije pozornost posvećujući rutinskim svakodnevnim poslovima poput pripremanja čaja, kuhanja, prelaženja ulice i sličnih radnji, Rohmer ostvaruje komunikaciju s gledateljem, pružajući mu osjećaj nepatvorena realizma.
Rohmer svoje filmsko poglavlje zatvara snimanjem Ljubavi Astreje i Celadona (Les amours d'Astrée et de Céladon, 2007), u kojem kao i dotad, bez iznimke, bira jednako lijepe i sposobne mlade ljude kao predstavnike trajno zaljubljenih karaktera (spomenuta Beatrice Romand, Philippe Beuzen kao Bertrand u Suzaninoj karijeri ili Andy Gillet kao Céladon iz Ljubav Astreje i Celadona). Astreja time postaje sukusni redateljev manifest, elegantna i romantična ekloga s bukoličkom vizijom vječne mladosti, ljepote i potrage za ljubavlju.