Rođen u Korčuli 1926, Mihovil Pasini smatra se jednim od najvećih autora amaterske kinematografije, a bio je pokretač GEFF-a i antifilma. U Kinoklub Zagreb dolazi 1947, čiji član postaje zajedno s Tomislavom Kobiom. Oba su bii predstavnici revizionističkog krila u Kinoklubu, s kojima završava razdoblje obiteljskih filmova započeto osnivanjem Kinokluba Zagreb, koje su obilježili autori poput Paspe i Miletića. I Pansini je započeo s obiteljskim filmovima, ali se 1955. na 3. festivalu jugoslavenskog amaterskog filma, održanu u Zagrebu, prikazao u drukčijem svjetlu. Njegovi filmovi Osuđeni (1954) i Brodovi ne pristaju (1955), snimljeni na filmskoj traci 8mm, crno-bijeli, odmah su uzeti u razmatranje kao nekonvencionalna djela, a i danas su sačuvali vizualne vrijednosti unatoč koroziji vremena. Sudbina amaterske kinematografije na prostoru bivše Jugoslavije ne bi bila toliko zanimljiva ni specifična bez Mihovila Pansinija. Zvali su ga ’pjesnikom istraživačem’. Kao autor lucidan je, pionir novih ideja u amaterskoj kinematografiji, koje su bile usporedive s tendencijama u europskoj kinematografiji. Prolifikacija intimnih svjetova, ignoriranje spektakla, niski budžeti, snimanja izvan studija, na ulici, bila su istaknuta obilježja jedne nove duhovne generacije europske kinematografije. Kratkometražni filmovi Siesta (1958) i Zahod (1963) filmovi su u kojima Pansini napušta svoje pretenzije prema profesionalnoj kinematografiji. Oba filma znače korak naprijed prema oslobođenju latentne energije. Autentična vrijednost medija kreira se u procesu »redukcije intervencije autora u svojem djelu«. Filmska kamera stavljena je u poziciju slučajnog voajera i snima kadrove kojima nije dirigirao redatelj. Odbacivanje, dakle, kinematskih efekata koncentrira gledatelja na duhovni potencijal audio-vizualnog sadržaja. Sljedeća istraživanja vode ga, pod navodnicima, u apsolutni eksperiment unutar medija, nazvana ’fiksacija’ (K3 — Čisto nebo bez oblaka), nakon čega Pansini završava svoju potragu u mediju i zaustavlja kreaciju, oslanjajući se na različite alternativne ideje. Njegov antikonformistički stav prema kinematografiji važniji je i poticajniji od njegovih filmova. Njegovi utjecaji proširili su se na mlade autore kako u Zagrebu, Beogradu, Splitu tako i u Sarajevu, Ljubljani. Pansini je predvodnik konceptualnih istraživanja u području medija, svježi duh amaterske kinematografije. Autor je u onom vremenu imao dva usporedna života: u jednom je bio specijalist medicine koji će s vremenom doktorirati i postati profesor na fakultetu; u drugom bio je filmofil i plodan filmski amater. Živući katalizator avangardne kinematografije u nas i pokretač razgovora o antifilmu. Glavni animator GEFF-a, prvoga svjetskog festivala eksperimentalnog filma u to doba. Pansini je snimio tridesetak kratkometražnih filmova tijekom pedesetih i šezdesetih godina, a svojem produktivnim radu često je mijenjao poglede na ekspresivnu i poetsku kinematografiju i konačno antifilm: »kinematografija s redukcijskim mogućnostima«. Postaje majstor amaterske kinematografije 1961. s Aleksandrom Petkovićem i Markom Babcem.
Ivan Martinac
Ivan Martinac rođen je u Splitu 1938. Realizirao je eksperimentalne filmove tijekom studija arhitekture u Beogradu i poslije u Kinoklubu Split. Bio je umjetnik i intelektualac, a naslov majstora amaterskoga filma dobio je 1964. u Ljubljani, zajedno s Vladimirom Petekom. Napisao je desetak knjiga poezije, snimio pedesetak amaterskih kratkometražnih i jedan vrlo vrijedan, za hrvatsku kinematografiju, dugometražni film Kuća na pijesku, dok je stvaralačkom energijom nadahnjivao generacije filmaša okupljenih oko Kinokluba Split. Među prvim njegovim djelima ističu se trilogija Suncokreti (1960), Rondo (1962) i Lice (1963), svi proizvedeni u Kinoklubu Beograd. Djela koja već označavaju autora underground-poetike kontemplativna stila i stroga formom. Ista obilježja zadržao je prelaskom u Kinoklub Split. Njegovi kratkometražni filmovi realizirani u Splitu: Monolog o Splitu (1962), Armagedon ili kraj (1964), Mrtvi dan (1965), Život je lijep (1966), Sve ili ništa (1968); su pažljive ritmičke montaže poetske refleksije na život i smrt, prostor, vrijeme i istodobno strukturalna potraga za čistom kinematografijom. Potraga koja se nastavlja u njegovu dugometražnom filmu Kuća na pijesku (1985). »Moj je film montiran savršeno«, riječi su Ivana Martinca. Autora kojega su u Kinoklubu Beograd zvali ’metraš’ (intervju, Mihajlo Ilić i Petar Blagojević 27. srpnja 2005 Beograd) zbog njegove čuvene preciznosti tijekom montaže svojih filmova. Veliki ljubitelj filma, osobito djela Bressona i Dreyera, uspoređivan s Michelangelom Antonionijem i drugim europskim modernistima, kuđen i slavljen, ali i relativno zanemaren u svojoj zemlji, ali s važnim potvrdama u inozemstvu. Martinac je bio najvjerniji kroničar grada Splita i hrvatske kinematografije. Ostavio je djela neprocjenjive vrijednosti.
Vladimir Petek
Vladimir Petek rođen je u Zagrebu 1940. i jedno je od velikih imena eksperimentalne kinematografije. Prve kratke filmove snima 1957. sa strašću i veličanstvenom vizijom, a do smrti ih je realizirao oko sto trideset. Počeo je od fotografije i fotografske tehnologije koja će mu poslije poslužiti kao važno iskustvo u filmovima. Studirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu i 1964. primio naslov majstora amaterske kinematografije (zajedno s Ivanom Martincem u Ljubljani). Kao autor izrazito usmjeren na tehniku, osnovao je Favit (film, audio, video, istraživanje, televizija), a sa suradnicima je ostvario niz multimedijalnih djela, iznad svega mutliplicirane vizije kao projekcije više filmova ili slide-fotografije (fotografije u nizu). Favit traži proširenje strukture komunikacije u vizualizaciji. Eksperimentalni filmovi koje je autor napravio između 1960. i 1962. potaknuli su rasprave Antifilm i mi, koje poslije postaju festival eksperimentalne kinematografije GEFF. Vladimir Petek radio je svoje prve filmove od ostataka drugog materijala koje je autor iskoristio na začudan način. U odbačenom materijalu otkrio je način sljedeće realizacije i tako je došlo do njegovih nekonvencionalnih intervencija u montaži i unutar kadra, do izravnih intervencija na filmskoj traci ili sinkronizacija sintetičkog zvuka. U određenom smislu, otišao je i dalje od Normana Mclarena koji je crtao na 35mm traci ili se igrao na čistom i bijelom fontu, dok je Petek sve to radio na 16mm filmu. Riječ je o vrlo zahtjevnu poslu jer je površina jednog kadra na 16mm vrpci 1cm. Srna No. 1 (1962) realizirana je kao slikarska intervencija i animacija crteža crtanih izravno na filmsku vrpcu. Boja je trebala biti prozirna i pokreti ruke precizni i minuciozni. Ponavljanje u tim slučajevima gotovo je nemoguće. Ideju je dobio na predavanjima o animaciji Dušana Vukotića, koji ispočetka nije vjerovao Peteku iz dva razloga: zbog tehnike izravna crtanja na filmsku traku i to baš na formatu 16mm, koji se činio odveć uzak. Drugi njegovi filmovi ponavljanje su lajtmotiva, ponajprije djevojaka kao u Sybil (1963) i Sretanje (1963). Autor je bio osobito sklon kolažiranju vidljivu u filmu Sretanje, gdje sublimira par formata u jednom vizualnom djelu. Filmska traka iskorištena je na različite načine: rezanjem vrpce, namjernim perforacijama (Kao što je radio Man Ray u svom filmu La retour a la raison, 1923), bušenje materijala ili kolažna spirala kao u Jedna ruka trideset mačeva (1967). Iznad svega su važni filmovi iz njegove prve faze: Trio (1962), Srna No.1, Srna No.2 (1963). Petek je, poznavajući kvalitetu boja, došao do svog prvog izuma koji je primijenio u realizaciji svojih filmova. Rad Vladimira Peteka katalog je tehničkih mogućnosti. Osim crtanja na filmsku traku, ponavljanja lajtmotiva, spajanja različitih formata filmske vrpce u jednom kadru, Petek je eksperimentirao i s multipliciranom vizijom. Multiplicirana vizija sadrži više ekrana koji se okreću oko svoje osi tristo šezdeset stupnjeva i projiciraju različite slike. Autor je pokazao multipliciranu viziju deset puta na različitim izložbama tijekom osamdesetih i devedesetih. U Pesaru, Rapallu i Zagrebu usporedno održava projekcije s New American Cinema, Jonasom Mekasom i Andyem Warholom. Petek susreće i Eduarda de Larota u Zagrebu na prijelazu u šezdesete godine, koji utječe na budući pokret GEFF-a. Vladimir Petek je filmaš vrlo znatiželjan u otkrivanju tehničkih mogućnosti eksperimentalne kinematografije. On otvara perspektivu kinematografije surađujući na novim tehnološkim izumima te od početka intrigira kritičare.
Tomislav Gotovac
Tomislav Gotovac rođen je u Somboru 1937, a dolazi u Zagreb 1941, gdje završava školu, nakon čega postaje službenik u Narodnoj banci i šest godina radi u bolnici. Zajedno s Ivanom Martincem zanima se za sedmu umjetnost, pa tako intenzivno posjećuje projekcije u zagrebačkoj Kinoteci. Jedan je od pionira umjetničkog performansa u bivšoj Jugoslaviji, a njegov prvi performans dogodio se u Mostaru 1954. Godine 1962. snima svoj prvi film Smrt, nakon čega nastaje djelo Prijepodne jednog fauna (1963), kao posveta, među ostalima, Mallarmeu i Debussyiju. Sam film postao je poznat i zbog neslaganja s Vladimirom Petekom, koji je radio na fotografiji na filmu (ali je ipak važnija povijesna i umjetnička važnost filma kao djela ). Nezadovoljan Kinoklubom i situacijom u Zagrebu, 1967. odlazi u Beograd da bi se upisao na Akademiju za kazalište, kinematografiju i radioteleviziju.
Svoj umjetnički kredo Gotovac, jedan od rodonačelnika umjetničkog performansa i strukturalnog filma, ljubitelj jazza te francuskog i američkog filma, sažeo je u rečenicu »Sve je to movie!« Šezdesete godine donose u svijet kinematografije sintezu revolucije u kojoj se ističu članovi kinoklubova. Njegova karijera militantna umjetnika počinje u prvom dijelu šezdesetih godina, kada stvara seriju fotografija, kolaža, različitih aktova u strikingu i niz eksperimentalnih filmova. Njegove prve akcije uzimaju u rakurs svakidašnjicu kao što je gutanje tableta, disanje ili čitanje magazina Elle. To autora postavlja u prostor suživota s publikom i čini nadahnužem za nove autore kao što je Marina Abramović. Eksperimentalna i strukturalna kinematografija Tomislava Gotovca može se usporediti s onom Petera Framptona, Petera Kubelke i Michaela Snowa. Filmovi kao Kružnica, Pravac i Plavi jahač, svi iz 1964, proizvedeni u Kinoklubu Beograd, približuju ga američkim avangardistima i uključuju različite posvete Gotovca umjetnicima koje voli. Umjetnici kao Duke Ellington, Billie Holiday, Glenn Miller, Howard Hawks i francuski autori novog vala uvijek su bili veliko nadahnuće u stvaranju Tomislava Gotovca.
Marko Babac
Marko Babac rođen je u Beogradu 1935. Doktor medicine kao i Mihovil Pansini i veliki ljubitelj kinematografije. Redatelj velikih amaterskih filmova, montažer, direktor fotografije, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci. Titulu majstora amaterske kinematografije dobio je 1961. s Mihovilom Pansinijem i Aleksandrom Petkovićem, nerazdvojnim kolegom i prijateljem. Autor koji je prošao sve faze filmskoga stvaratelja i napisao mnogoknjiga o tematici kinematografije, amaterske i profesionalne.
Marko Babac došao je u Kinoklub Beograd leti obučen u kratku majicu i kratke pantalone. Imao je petnaest godina.
U vrijeme njegova osnivanja, bio je najmlađi član Kinokluba Beograd.
Za njega je knjiga snimanja, kao i za Alfreda Hitchcoka, najvažija u procesu stvaranja filma. Autor je, u svakoj pripremi prije snimanja, crtao kadrove s velikim entuzijazmom i unaprijed planski pozicionirao filmsku kameru. Poslije, kao profesor na fakultetu, isticao je značenje knjige snimanja kao temeljna elementa za stvaranje autorskog filma. Prema Babcu, pisanje knjige snimanja daje autoru određenu imaginaciju u stvaranju djela. Babac je privučen izražavanjem kadra bez zvuka, bez riječi. Završava amaterski tečaj 1951, a već 1952. radi na reportažama i različitim sportskim manifestacijama, ali kao studenta medicine zanima ga i znanstvena kinematografija. Realizirao je šezdeset filmova i bio je standardni sudionik gradskih i regionalnih festivala te uspješan u inozemstvu. U Rapallu, Italija, Drveni konjić (1957) dobio je brončanu statutu. Njegovi važniji filmovi: Kavez (1957), Čežnja (1958), Devojka i vetar (1958), Braća (1959), Libera (1960), Mali skver (1962), Srce (1963). Posljednja dva kratkometražna filma su iz omnibusa Kapi, Vode, Ratnici i Grad.
Ante Verzotti
Ante Verzotti rođen je u Splitu 1942. Stručnjak za fotografiju i direktor fotografije u različitim filmovima. Počinje raditi s fotografijom u Splitu i 1958. postiže uspjeh na samostalnim izložbama. Njegovi su najveći uspjesi u inozemstvu Grand Prix na sedmom Torrione d’Oro u Gradisca D’Isonzo u Italiji i Grand Prix u Portorožu u Sloveniji. Započeo je autorsku karijeru u Kinoklubu Split s članovima Ivanom Martincem i Andrijom Pivčevićem. U Kinoklubu je bio direktor fotografije, montažer i redatelj amaterskih kratometražnih filmova. Napravio je snimke trideset jednog kratkometražnog filma različitih žanrova od eksperimentalnog do dokumentarnog, a sam je potpisao režiju i montažu trinaest kratkometražnih filmova. Godine 1967 proglašen je majstorom amaterske kinematografije. Dobitnik različitih nagrada, recimo posebne nagrade za dokumentarni film u Chicagu 1982. Ante Verzotti diplomirao je kinematografsku i televizijsku fotografiju 1973. na Akademiji lijepih umjetnosti FAMU u Pragu. Jedini autor u amaterskoj kinematografiji koji se fotografijom koristi kao osnovnim elementom umjetničkog izraza. Različito od njega, drugi članovi klubova smatrali su se čistim sineastima. Njegov diplomski rad Karakteristike filmske trake formata 70mm u Pragu je postao priručnik na lekcijama panoramske projekcije.
Vlado Kristl
Vlado Kristl rođen je u Zagrebu 1923. Proslavio se animiranim i kratkometražnim eksperimentalnim filmovima. Veoma kontroverzan autor, buntovnik željan eksperimentiranja. Čovjek koji se okušao u različitim poljima umjetnosti kao poezija, slikarstvo, animacija, igrani film. Član slavne škole animiranog filma u Zagrebu, kamo je došao pri kraju pedesetih godina, kao slikar grupe EXAT 51. U školi animacije realizirao je kratkometražni film Šagrenska koža (1960) i remek-djelo Don Kihot (1961). Kritičari ga smatraju jednim od najhrabrijih animiranih filmova na svijetu, filmom koji je druge umjetnike oslobodio straha od umjetničkog oblikovanja vlastitih snova.
Njegov Don Kihot je bez sumnje među prvih deset animiranih filmova u svijetu. Kada ga je napravio, bio je toliko napredan nasuprot svjetskoj animaciji, da su ga razumjeli tek puno vremena kasnije.
Kristl je simbol za traženje kreativnog i intelektualnog optimuma. Umjetnik je bio razapet između karijere, karizme, ljubavi za sebe sama i svakidašnjeg konformizma. Godine 1962. realizirao je General i resni človek, koji mu je donio velike probleme s cenzurom. Cenzura i njegov nemirni duh odvode ga u azil. Njemačka postaje njegova druga domovina i München njegov drugi grad. Iako je na području animacije stvarao relativno kratko, njegov je pečat dubok i neizbrisiv, beskompromisan kao i sam Vlado Kristl. Na kraju ostaje umjetnički autentični genij, koji je ostavio svoj trag u animacijskom čudu šezdesetih godina prošloga stoljeća u Zagrebu.