Konkurencija igranih filmova 21. dana hrvatskog filma, održanih potkraj travnja u zagrebačkome Studentskom centru nije, nasreću, donijela velikih iznenađenja. Kažemo nasreću jer je, baš kao i prethodne dvije godine, igrani program ove natjecateljske smotre ponudio niz iznimno kvalitetnih, zanimljivih, promišljenih i vrsno izvedenih ostvarenja, čemu smo se nadali i što smo očekivali. Iznenadilo bi tek da smo bili suočeni s ponudom slabih filmova koji bi iznevjerili visoki standard uspostavljen posljednjih godina u nas u ovoj formi. Dobar se glas očito proširio te je veliko kino Studentskoga centra tijekom ovih projekcija bilo znatno popunjenije negoli prijašnjih godina.
I, J, K, L, Dario Juričan
U konkurenciji igranih kratkiša prikazana su 22 filma u ukupnom trajanju od oko pet i pol sati. Izabrali su ih izbornici Ana Hušman, Bruno Kragić i Dean Šoša koji ovom prigodom nisu bili zaduženi za pojedine kategorije, kao što je dosad bila praksa, nego su, barem službeno, sva prijavljena ostvarenja procjenjivali zajedničkim snagama.
Iris, Andrija Mardešić
Među zamjetnijim obilježjima ovogodišnje kratkoigrane ponude jest da su gotovo polovinu, točnije osam filmova, režirale redateljice. Primjetan je, također nevelik, ali ipak uočljiv odmak od svojevrsnog trenda koji provizorno možemo nazvati dvoje ljudi razgovaraju u sobi, razvijenog i izbrušenog ponajviše pod pritiskom skromnih produkcijskih okolnosti. Isto tako, porastao je i udio filmova koji se ne bave samo svakodnevnim odnosima takozvanih običnih, malih ljudi, nego se okreću komentiranju nevesele društvene zbilje, a što je svakako pozitivan pomak u smislu prevladavanja „autističnog odnosa prema sveprisutnim i nezaobilaznim društvenim anomalijama“, kako je opisana jedna od svojevrsnih manjkavosti u umjetničkom interesu mladih hrvatskih redatelja.
Mušice, krpelji i pčele, Hana Jušić
Među filmovima naglašenijeg društvenog angažmana osebujnim se spojem izravnosti i fikcionalizacije izdvaja za scenarij nagrađena, neobično osmišljena, dokumentarnim materijalima obogaćena igra I, J, K, L (10 min., Blank, 2011)redatelja i scenarista Darija Juričana, koja tematizira jednu od mnogobrojnih skandaloznih terorističkih manipulacija korumpiranog poduzetništva nad običnim hrvatskim građaninom, očito namjerno pod tepih gurnutog i dosad neriješenog slučaja zagađene vode u zagrebačkome naselju Vrbanima iz 2006. Istaknuti valja i iznimno oporog mješanca naturalizma i hiperboličnosti, naslov Danas smo pojeli zadnju kravu (8 min., Blank, 2011) Ane Perčinlić te u ovdašnju suvremenost vrlo spretno implementiranu posvetu američkom noiru, duhovit, ali ne samo zabavan film Iris (29 min., Grupa 7, 2012) Andrije Mardešića. U odmaku od svagdana, inačicama modela žanra fantastike upečatljivo su se pozabavila dva filma čiji se junaci susreću sa smrću: Zima (16 min., Kadar 22, 2011) Denisa Lepura i Marka Stanića te Ivo (26 min., Kinoteka, 2012) Nikole Strašeka. Pronalaženjem onostranoga i dijaboličnoga u svakodnevnom osobito se inventivno, hanekeovskim spajanjem banalnoga s nedokučivim poigrala Daria Blažević u iznimnoj obiteljskoj krimi drami fantastike nazvanoj Zubi (20 min., KK Zagreb, 2011).
Ja sam svoj život posložila, Sonja Tarokić
Nije pretjerano reći da su najželjnije bili iščekivani novi radovi dviju redateljica relativno sličnoga umjetničkoga senzibiliteta, koje su svojim ostvarenjima u toj formi već stekle popriličan ugled među publikom što pozornije prati domaće kratkiše. Riječ je, dakako, o Hani Jušić i Sonji Tarokić, objema već nagrađivanima na ovome i na drugim festivalima, a čiji su najnoviji filmovi i ovom zgodom osvojili službena priznanja. Mušice, krpelji i pčele (30 min., Grupa 7, 2012) Hane Jušić nagrađen je Oktavijanom Hrvatskoga društva filmskih kritičara te Nagradom „Jelena Rajković” Hrvatskoga društva filmskih redatelja. Festivalski ocjenjivački sud – koji su činili redatelj Joško Jerončić, filmska kritičarka Mima Simić i glumac Nikša Kušelj – je nagradu za najbolje glumačko ostvarenje dodijelio Marini Redžepović i Karli Brbić za nastup u obiteljskoj drami Ja sam svoj život posložila (27 min., ADU, 2011) Sonje Tarokić. Riječ je o dvama tematski i izvedbeno razmjerno sličnim filmovima kojima je u središtu zanimanja neskladan odnos dviju mladih sestara. I jedan i drugi djela su urbanog karaktera, smještena u suvremenu svakodnevicu, više ili manje uočljivo podijeljena u tri čina, a tanahnu pripovijest iznose u poetski slobodnom ključu oslanjanja više na stvaranje ugođaja i na predočavanje neizrečenosti, negoli na čvrstu dramsku konstrukciju. U oba su filma u prvom planu žene, dok su muškarci uglavnom satelitski nevažni likovi, i oba uvelike nadilaze uobičajeno ograničen konotativni registar prosječnog kratkometražnog filma te nude mnogobrojne mogućnosti interpretiranja. Jedna od njih jest sagledati ih kao djela kojih je osnovni predmet zanimanja težnja za hvatanjem finesa svakodnevnog međuljudskog ophođenja, odnosno za prikazom komunikacijskih niti u podjednakoj mjeri sastavljenih od verbalnih i neverbalnih te izravnih i neizravnih iskaza. Bez obzira na to bio on unaprijed zamišljen kao temeljna ideja budućeg djela ili je spontano proizišao tijekom stvaralačkog postupka, primarnim se ciljem obaju filmova doima nastojanje da se oslika nelagoda što je uzrokuju pokušaji razumijevanja i pronalaženja zajedničkog jezika s bližnjima i sa samima sobom te pronalaženja svog mjesta u svijetu što nas okružuje. Odnosno kontempliranje nad problemom usklađivanja unutarnjih individualnih poriva sa željom za ispunjavanjem konvencija, očitovano kroz propitivanje suodnosa stvarne sestrinske ljubavi s osjećajem dužnosti da se pronađe zadovoljavajući način ophođenja s osobom s kojom se, da nam nije bliska srodnica, zbog čega smo prisiljeni biti dijelom njena života, možda ne bismo imali ni volje, ni snage družiti.
Svi uvjeti za priču, Lukas Nola
U Jušićkinim Mušicama, krpeljima i pčelama najveći je dio radnje smješten u prirodu, na osunčanu livadu zaraslu u visoku travu, no stvorenja iz naslova, koje obično smatramo dosadnima i napasnima i želimo ih se riješiti, u njima se ne pojavljuju doslovno. Naslov bi se vjerojatno mogao odnositi na troje protagonista, dvije sestre i prijatelja jedne od njih, odnosno asocirati na to kako oni katkad doživljavaju jedni druge. Dramska napetost izgrađena je ponajprije na opreci površinskoga i dubinskoga. Izvana nježan, blag, usporen, dojmovno ugodan, vizualno lijep i istančan film, kojega su ton i ritam određeni diskretnim igrama s teksturama i prirodnim svjetlom, lelujanjem vlati trave ili lepršanjem lagane tkanine haljine na lahoru, Mušice, krpelji i pčele istodobno je obilježen mračnom podtekstualnom strujom neizrečene nelagode i optužbe. Jedina mu je, nažalost i povelika mana, što diskrepantno odudara od finog tkanja zagonetnosti, kratak segment u kojem jedna od sestara monološki izravno eksplicira ono što je dotad bila tek neizrečena slutnja na kojoj je mahom počivala intrigantnost cjeline.
Točkica na nosu, Filip Mojzeš
Temeljna intriga psihološke drame kvazidokumentarističkog prosedea Ja sam svoj život posložila Sonje Tarokić, smještene u hladne ambijente odbojne arhitekture pomalo zapuštenih, nekoć modernih objekata, leži u sučeljavanju takozvane mladosti-ludosti s takozvanom zrelošću. Starija sestra atraktivnog zanimanja televizijsko-filmske šminkerice zakoračila je u svijet odraslih i preuzela kojekakve odgovornosti što ih on nosi, dok je mlađa lakomislena i neodgovorna tinejdžerka koju budućnost tek čeka. Koja je od njih dvije zadovoljnija i bliže samoj sebi? Mlađa upada u nevolje i bori se s mnogim nepoznanicama, no živa je, znatiželjna, vesela i razmjerno nesputana, sposobna začuditi se, zadiviti i imati vlastito mišljenje. Starija je, kako veli naslov, svoj život posložila i formalno se s njime zna nositi, no ovladavanje konvencijama i ulaženje u zadani kalup posve ju je lišilo životne radosti i učinilo je tek bezvoljnom figurom malograđanskog svijeta. Sve to, dakako, nije nametnuto kao teza, već proizlazi iz samog sadržaja, fabularno minimalističke crtice o jednom obično-neobičnom danu u životu protagonistica. Određen, pak, nedostatak ovoga filma jest svojevrsna usiljenost u izvedbi razgovora i situacija zamišljenih kao neobvezno nizanje uvjerljivih, nevažnih crtica koje bi se u ovako postavljenom filmu nužno trebale doimati prirodnijima no što jesu.
Ola querida, Nina Bančetović
Uz dozu šale, mogli bismo reći da je rupu nastalu nedostatkom novog filma trećeg najistaknutijeg redatelja najmlađeg naraštaja Ivana Livakovića uspješno popunio film Svi uvjeti za priču (16 min., Kinorama, 2012) jedinoga dugometražno afirmiranog i najstarijeg autora u ovom programu Lukasa Nole. Podnaslovljeno egidom triler, naglašeno estetizirano i stilizirano, livakovićevsko-linčovski zagonetno, morbidno-ironično ugođeno djelo postapokaliptičkoga okusa i eksperimentalnoga karaktera, unatoč fragmentarnom i otvorenom, posve izvanklišejiziranom pseudofabuliranju uistinu funkcionira kao iščašena napetica. Taj se najneobičniji film kratkoigrane konkurencije može interpretirati kao svojevrstan komentar medijskog senzacionalističkog kiča u koji smo uokvireni.
Na kraju, u vrsniji odsječak ponude ubrojimo još dvije sadržajem obične, no izvanredno suptilno izvedene ljubavne zgode. Dražesni i dirljivi filmovi Točkica na nosu (10 min., ADU, 2012) Filipa Mojzeša, o rastanku i ponovnom sastanku dvoje zaljubljenih, i Ola querida (16 min., Blank, 2012) Nine Bančetović, o prvome seksualnom iskustvu jedne studentice, pokazuju kako se uz ponešto maštovitosti i uz odgovarajući osjećaj za temu, i najpoznatiji sižeji mogu prikazati na iznova zanimljiv i uzbudljiv način.