O RADIONICAMA

Kako je to kada je u radionici televizija, a ne televizor

Radionica za TV-reportažu

Već mi se teško i prisjetiti toga kišnog kraja ljeta 2003., kada je prvi put organizirana radionica za televizijsku reportažu, a u sklopu Škole medijske kulture u Trakošćanu. Kraj ljeta, inače, najtužnije je doba godine, antiklimaks nakon vrućih i sunčanih dana koji, za mnoge ljude, predstavljaju vrhunac kalendara.

Sjećam se kiše, vlage, hladnih večeri i hodnika tada već oronulog (i kasnije obnovljenog) hotela, atmosfere koju bi poželio svaki bolećivi literat. Na komadiću travnjaka ispod prekrasnog trakošćanskog dvorca cijela je Škola izgledala, možda, kao neka skupina srednjovjekovnih putujućih zabavljača što su sa svojim improviziranim pozornicama i opremom stigli da raznim igrarijama razvesele pûk. Jedino, zabavljali su se međusobno, jer stanovnika u tome mjestu praktički nema, dok je otmjeni dvorac ionako sâm sebi dovoljan.

Kad sam već spomenuo hotelske hodnike, vrijedno je prisjetiti se kako se ta naša prva radionica za TV-reportažu odigravala upravo na hodniku, jer prikladne i slobodne prostorije u hotelu više nije bilo na raspolaganju. Voditelj radionice bio je Damir Čučić, suradnici smo mu bili Darko Drinovac et moi, a imali smo i velik broj polaznika – nekih dvanaestak, čini mi se. Radilo se sve u šesnaest, ili sve u dvanaest, pionirski, ambiciozno, s energijom kakva se obično bilježi na početku nekoga projekta. Čak smo na kraju dobili pljesak i pohvale publike i kritike, uključujući pozitivnu ocjenu samog šefa Škole dr. Ante Peterlića.

Nisam tada vjerovao kako se u desetak dana Škole odista može nešto naučiti. Srećom, praksa me demantirala; polaznici su često isticali kako im je dobro došlo sve što su čuli, vidjeli i probali za trajanja radionica. Naučio sam i ja ponešto, ponajprije kako je dobro da se u odabiru karijere nisam odlučio za pedagoška zanimanja.

Dražen Ilinčić

O glavnim obilježjima radionice

Uvijek me čudilo, tijekom školovanja, kako profesori uspijevaju svake godine predavati isto gradivo, a da im to nasmrt ne dozlogrdi. Zahvaljujući iskustvu stečenom za rada u Školi, sada mogu reći da to i nije tako strašno. Jednostavno čovjek prihvati da je gradivo stalan dio jednadžbe, dok se svake godine mijenjaju polaznici i teme o kojima se rade reportaže, tako da promjena uvijek ima. Mijenjale su se i lokacije održavanja Škole, od Trakošćana, preko Varaždinskih Toplica i Čakovca opet do Trakošćana.

Kolega Darko Drinovac i ja imamo već uhodan raspored. Prva dva dana rada nazivamo, uvjetno, teoretskima, što znači da polaznicima govorimo o karakteristikama reportaže kao žanra, o razlikama između novinskih i televizijskih reportaža, o razlikama između televizijskih reportaža i dokumentarnih filmova, o tome kako treba intervjuirati sugovornika, kako aranžirati set na kojemu se snima, kako, što je najviše moguće, koncipirati reportažu prije odlaska na snimanje… Kao direktor fotografije kolega Drinovac objašnjava polaznicima sve o slici, o kameri, o kadrovima i načinima snimanja slike, o važnosti svjetla, o snimanju zvuka…

Reportaže koje radimo pripadaju obitelji tzv. sporovoznih reportaža, a najčešće su im teme kulturne, umjetničke i etnografske, ovisno o kraju u kojem Škola djeluje. Uvijek pripremimo nekoliko tema, a polaznici odlučuju koje od njih odlaze u proizvodnju. Nakon odabira, zadatak im je organizirati snimanja: kontaktirati sugovornike, dogovoriti termine, razmisliti o eventualnim netonima… Kada je to obavljeno (a sve se to zbiva u prva dva, kabinetska, dana) odlazi se na snimanja, kombijem gospodina Rimca.

Tijekom snimanja neizostavno briljira kolega Drinovac, koji neumorno pomaže svakom polazniku da svlada vještine rada i u vizualnom i u tonskom dijelu. Cilj je radionice, naime, da polaznici sami obavljaju sve što je potrebno u radu na reportaži, ali uz neprestanu mentorsku asistenciju i korekciju.

Kada su snimanja završena, polaznici su obično razigrani, nerijetko i veseli, jer se od jučerašnje ideje odjednom počeo pojavljivati konkretan proizvod. Tada im slijedi povlačenje u mirnoću i koncentraciju naše školske učionice, gdje ih Drinovac i ja predamo u ruke montažera, te potom odemo na zasluženi gemišt ili pivo.

Montažer je, naime, taj treći član našega tima koji – uz to što im približi osnove montaže – polaznike vodi prema završnom obliku reportaže. Uz njega, oni će naučiti raditi odabire, zahvatiti u snimljeni materijal i donijeti najbolje odluke. Tijekom godina u tom se, montažnom, sektoru izmijenilo više mentora. Najprije je tu bio flambojantni Igor Kožić (jedne se godine toliko razmahao da su polaznici i on od snimljenog materijala složili dokumentarni film, a ne reportažu), potom smo u toj ulozi vidjeli samozatajnog Bogdana Tankosića, da bi posljednjih godina u montažerski stolac sjeo sjajni Jan Klemsche, čija tankoćutnost iz vizualne i tonske sirovine izvlači maksimum.

Umjesto pogovora

Ovaj tekst pišem u trenutku kada se još ne zna hoće li se radionica za televizijsku reportažu održati na ovogodišnjoj Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Bez obzira na to, možda je vrijedno podsjetiti se na više od deset proteklih radionica, na vrijeme kroz koje smo se (pritom mislim na sve nas koji smo bili u tim radionicama, u bilo kojoj ulozi) mijenjali, sazrijevali, starjeli, tijekom kojega smo možda i zaboravili ono što smo naučili, ali smo ipak živjeli u uvjerenju da možemo, u tih desetak dana, ni iz čega stvoriti nešto što će, osim u dokumentaciji Škole, ostati i u našem sjećanju.

Znam, sve je to melankolično i slatko-gorko. Amarcord,kako kaže onaj ludo duhoviti i maštoviti filmski velikan.

Dražen Ilinčić