O RADIONICAMA

Što je dim u leđa i zašto nema mrdanja

Razgovor s Damirom Čučićem, radionica za eksperimentalni film

Osim što je dobitnik mnogobrojnih domaćih i međunarodnih filmskih nagrada, redatelj, scenarist, producent i montažer Damir Čučić je i predavač na radionici eksperimentalnoga filma na 18. školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Ovo mu je četrnaesti put da vodi neku od radionica na Školi.

Čemu podučavate svoje polaznike na radionici eksperimentalnoga filma?

Polaznici prolaze kroz kompletan proces nastajanja filma, od ideje, razrade, učenja o eksperimentalnome filmu do odlučivanja na koji način snimiti materijal, analiza snimljenog te naposljetku montaža filmske vježbe. Osobno mi je najdraže kada među polaznicima susretnem potentnog filmskog autora ili autoricu i dam im poticaj za nastavak filmskoga stvaranja, taj poguranac bih nazvao dim u leđa.

Koja je glavna tema ovogodišnje radionice?

U početku je to buket tema, dok unutar radionice ne pronađemo onu glavnu. Sve skupa bih nazvao vježbama pa su tako ovogodišnje filmske vježbe – drama proistekla iz mitologije, Tristan i Izolda, Wagner i dvorac Trakošćan, nadzorne kamere, UV snimke i posebne leće na objektivima. Pokušat ćemo vizualno dočarati vagnerovsku atmosferu ispijanja ljubavnog napitka. Naravno, moramo imati i zabrane, ograde, ograničenja… Dan izjutra… ljubavnici se bude nakon kratka sna… Što dalje? To prepuštamo našim polaznicima. Vezano uz temu, u radionicu dolaze gosti, ove godine imamo Jelenu Duh za posebna snimanja i Krunoslava Ptičara, autora čije videoradove i audioradove predstavljamo, a s njime razgovaramo putem Skypea jer živi u Francuskoj.

Damir Čučić

Opišite nam jedan dan u radu s polaznicima.

Jedan radni dan može početi buđenjem u 5:00. Taj isti dan kod polaznika donosi noćno pitanje da li da uopće spavam ili da s hotelskog šanka nonšalantno skliznem na ranojutarnje postrojavanje. Sudba ovogodišnjeg eksperimentalnog filma je da se, među ostalim, snima rano ujutro i uglavnom su to zračne snimke trakošćanskog dvorca. Poslijepodne provodimo u radioničkom ateljeu na vježbi snimanja izvan vidljivog dijela spektra EM zračenja (UV, IC) i što kamera može zabilježiti, a našim očima je nedohvatljivo.

Što Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić nudi, odnosno koje su prednosti Škole naspram drugih obrazovnih programa s kojima ste se susreli?

Mislim da je Medijska različita od drugih radioničkih programa po svom sustavu filmskoga kampa. Rijetke su radionice gdje vi doputujete i nema mrdanja, zatvoreni ste u mikrosvijet. Meni se sviđa takav sustav jer ne volim da me ometaju vanjski podražaji. Dođem u filmski kamp i ne postoji ništa drugo, to je Medijska škola. Moram priznati da je za mene najveća zasluga Medijske škole to što sam dobar poznanik s više profesorica hrvatskoga jezika nego što sam ikada mislio da ću biti, taj teret ponosno teglim i teglit ću. I još želim reći da se na Medijskoj dobro družim – noću.

Koja je najveća vrijednost Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić?

Prema meni, to je obrazovanje nastavničkog i profesorskoga kadra koji nastavlja dalje raditi s djecom. U najmanju ruku, dobivamo nove, educirane gledatelje filma koji će kroz rad s djecom prenijeti stečeno znanje, a polaznici mogu pronaći i individualne vrijednosti Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić, poput učenja od filmskih stručnjaka, prigodu za druženje, stjecanje novih poznanstava i kontakte. Mi, kao predavači, dobivamo iskustvo u vođenju radionica i obrazovanju drugih ljudi, što je vrijedno i potpuno drugačije iskustvo od svega što sam do sada radio u filmskoj industriji.

Vaš posljednji film Rakijaški dnevnik svrstava se u eksperimentalno-dokumentarni film. Gdje je granica i koji kriteriji bi trebali biti ispunjeni da bi nešto zvali eksperimentalnim, odnosno dokumentarnim filmom, ne samo u vašem filmu nego i općenito?

Ako je nešto umjetnička forma, onda umjetnost ne poznaje granice, i to ne vrijedi samo za moj film nego i općenito. Često povjesničari umjetnosti, filmski teoretičari i filmski kritičari postavljaju i rodove i žanrove ne bi li lakše klasificirali i analizirali filmove. Na taj način smatraju da drugima olakšavaju pojmovnik, shvaćanje itd., međutim, ako povjesničar ili teoretičar filma ima dovoljnu količinu znanja, onda je i on slobodan zagovarati prelaženje granica. Danas je teško odlučiti kada film prelazi neke granice. Ako je protagonist svjestan kamere i za nju izvodi određeni performans, to je po klasifikaciji igrani film, tako da u tom slučaju Rakijaški dnevnik ima i elemente igranoga. Osobno smatram da je riječ o eksperimentalnome filmu i nije baš da volim kada mu se pridodaje da je dokumentarac, ali neka ga se svrstava po želji ako je nekome tako lakše odrediti njegovu hibridnu ćud.

Kolika je gledanost filma Rakijaški dnevnik? Kakvo je zanimanje publike, prema vašem iskustvu, za eksperimentalni film?

Unatrag godinu dana film smo distribuirali isključivo po festivalima i u art kinima i gledalo ga je oko tisuću i pol gledatelja na približno dvadeset projekcija. Za eksperimentalni film je to zapravo velik broj gledatelja, uzmemo li u obzir gledanost hrvatskoga filma općenito. Nitko zapravo ne broji publiku koja je unutar festivalske distribucije filmova, nego se sve vrti oko prodaje ulaznica unutar kinodistribucije. Što se tiče Rakijaškog dnevnika, ekipa filma osvajala je i strukovne filmske nagrade, do sada njih devet. Posebno bih istaknuo Arenu za zvuk na prošlogodišnjoj Puli, gdje se unatrag tri godine prikazuju i dokumentarci. Majstor tona Martin Semenčić je Arenom za Rakijaški dnevnik dobio prvu nagradu u povijesti Pule za film koji nije igrani. Ono što početkom jeseni očekujemo jest moguća distribucija u Americi – moram priznati da treperim zbog toga.

Sigurno spremate neki novi film...

S obzirom na to da nemam mira, pišem ne jednu, već nekoliko platformi za dugometražne filmove. Objektivno je reći da imam jedan dovršen scenarij i dva u nastajanju. Unatrag godinu dana, rekli bismo od prošle Medijske, u suradnji s drugim autorima ili samostalno, snimio sam četiri kratka filma, sve redom eksperimentalna. Sva četiri istražuju mogućnosti filmskoga jezika, prvi unatrag vraća zadnji snimljeni kadar pokojnog Ivana Ladislava Galete, drugi, Kisik dušik je autobiografska crtica nastala iz materijala nedovršenih filmova. Naplavine su lutka-film koji se bavi mediteranskim transferom izbjeglica i četvrti je apstraktni Gradovi u kojima nisam bio. Program traje oko 45 minuta, a nakon filmova sam zamislio razgovor s publikom na temu eksperimentalnoga filma. Razgovor i filmovi u terminu cjelovečernje projekcije, bez naplate ulaznica i tako regijom iz grada u grad, ako me prihvate u kinima ili kinoklubovima.

Koliko radite filmove za publiku, a koliko za sebe?

Svima nama koji radimo filmove ili bilo koje umjetničko djelo stalo je da ono bude izloženo i prezentirano publici. To je potreba svakog slikara, pisca, redatelja... tako da filmove definitivno radim za publiku, s tim da je moj stav da filmovi postaju kulturno dobro kada krenu u distribuciju. Oni tada jednostavno prestaju biti moj filmovi i postaju kulturno dobro i kulturno loše. Osjećam da je film moj do trenutka u kojem ga završim.

Kako i kada ste se počeli zanimati za eksperimentalni film?

Kao petnaestogodišnjak sam pomalo istraživao nadrealizam kao umjetnički smjer i u pisanome, likovnome pa i filmskom smislu, a prvi film na koji sam se zakačio bio je Andaluzijski pas, tako da sam odrastao uz Luisa Buñuela. Nadrealizam je paralelan s avangardnim filmskim pokretima i daljnje me istraživanje vuklo prema eksperimentalnom filmu. Muvao sam se oko FAGEP-a u Samoboru, poslije i oko Filmskoga saveza, počeo sam kao filmski autor sudjelovati na smotrama. Tako sam redom upoznavao: Robićku, Poljaka, Nenadićku, Mustaća, Turkovića, Gotovca, Galetu i Faktora. Što reći, nije mi bilo spasa.

Koliko ste posvećeni filmu?

Ja sam se toliko posvetio filmu da objektivno i profesionalno imam tri zanimanja. Najmanje poznato filmsko zanimanje kojim se bavim, i to pod pseudonimom, jest izvršna produkcija. U rujnu će biti dvadeset i jedna godina otkako radim kao montažer i naposljetku sam, naravno, redatelj koji potpisuje 42 filmska i televizijska naslova. Izvor sredstava, način izražavanja, izvor uživanja, zapravo sve dobivam kroz film. Ako se baviš trima stvarima odjednom, onda si neprekidno u tome i stječeš iskustvo. Razumijem ono što je govorio Tomislav Gotovac: "Kad se ujutro probudim, vidim film", a tome bih dodao da i sanjam film. I to tako funkcionira posljednjih petnaest godina.

Ines Jokoš