RADIONICA FILMSKE KRITIKE KINO KLUBA ZAGREBJesen 2015., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević
Déjà vu po mjeri naivnih
Mustang (Turska/Francuska/Katar/Njemačka), Deniz Gamze Ergüven, 2015.
Dugometražni igrani debi tursko-francuske sineastice kroz nategnut zaplet i ziherašku točku gledišta slavi otpor nazadnjačkim običajima.
Mustang je priča o pet iznimno lijepih i slobodoumnih djevojčica koje bismo zbog navedenih karakteristika trebali žaliti još više. Posrijedi je lukavo režiran film koji računa na sentimentalnost publike oslanjajući se na predvidljive šokove i snovitu fotografiju koja ima zadatak posve nas razoružati i izazvati sablazan od onoga što slijedi.
Zadnji je dan škole. Sestre Lale, Nur, Ece, Selma i Sonay (Günes Sensoy, Doga Zeynep Doguslu, Elit Iscan, Tugba Sunguroglu, Ilayda Akdogan), sretne zbog činjenice da ih čeka bezbrižno ljeto, zabavljaju se s nekolicinom dječaka u obližnjem moru, niti ne sluteći da će taj čin za njih biti posljednji trenutak potpune slobode. Po povratku kući, baka i stric optužuju ih za razvratništvo i sramoćenje obitelji te ih odvode ginekologu na utvrđivanje djevičanstva.
Kamerom prateći automobl koji na povratku s pregleda vozi prema tami tunela, simbolički ulazimo u mračan i neugodan dio filma. Sestre će nakon toga biti doslovno zatočene u kući, prisiljene učiti o domaćinstvu, a umjesto običnih majica i kratkih hlača u javnosti nositi ono što najmlađa Lale opisuje kao „ružne haljine boje dreka“. Potencijalni muževi i njihove majke u ulozi bračnih posrednika sve im češće dolaze u goste i jedna po jedna sestra napušta dom kao nečija supruga.
Mustang
Kontrast opresije i uzavrele mladosti većinu se vremena gleda kroz oči najmlađe sestre Lale. Beskrajno se dosađujući unutar četiri zida, prpošna se Lale uporno opire prihvaćanju nove situacije bez imalo pobune i prije svojih starijih sestara shvaća dubioznost stanja u kojem se nalaze. Na taj se način publika senzibilizira sa stanjem likova uz zajamčeno i poželjno zgražanje. Ta je garancija osigurana upravo naracijom kroz lik najmlađe protagonistice, s obzirom na to da njoj, još uvijek nestašnom djetetu, najteže pada zatvor u kojem se iznenada nađe.
Zaigranost kojom Lale zrači pritom nameće jedno pitanje: kako je do tih ekstremnih prilika uopće došlo? Iz određenih detalja tj. načina na koji se ponašaju baka i stric, očito je da strogost i neke norme u njihovom domu postoje oduvijek. Ipak, sestre se kroz cijeli film čine ponajprije (nedužni) libertini – neopterećene i pomalo buntovne, kao da ih se nikad nije ugnjetavalo. Nagli preokret u načinu života ostavlja dozu sumnje u pretjeranost prikaza loših postupaka koje njihovi skrbnici provode pod utjecajem okoline i doima se kao neprirodno izvedena narativna nužnost. I ostatak filma, sukladno tome, uporno ističe ograničenost djevojaka kroz svojevrsne epizode kojima je cilj naglasiti kako se represija, jednom kad se započne provoditi, više ne može zaustaviti.
Jedna je takva epizoda bijeg na nogometnu utakmicu u obližnji grad na koju im je ujak zabranio da idu. Energični prizori u kojima djevojčice na stadionu euforično skaču u ritmu glazbe, isprekidani su onim mirnijima u rodnom im selu, gdje se tamošnji muškarci pripremaju za meč. Tih nekoliko sekvenci sadrži sve ono što se od početka filma čini odviše neuvjerljivim: činjenicu da Lale oduvijek voli nogomet premda živi u iznimno patrijarhalnoj sredini, da se ta sredina doima izoliranom u svom konzervativizmu s obzirom da je stadion pun isključivo žena, te činjenicu da djevojke očito nisu tako strogo odgajane, budući da imaju hrabrosti iskrasti se, bez obzira na posljedice.
Prividnu perfekciju dijegeze narušava i predvidljivost fabule. Postupci i uloge koje će s protokom vremena zauzeti neki likovi moguće je odmah prepoznati, a to doprinosi dojmu već viđenog sadržaja. Tu je i prisutnost sad već obveznog zlostavljanja u filmovima ove tematike, koja ima ulogu pretjerano zgroziti i čini se nepotrebnim s obzirom na ostatak priče. Na kraju filma sestre, i mi zajedno s njima, napuštaju sve napetosti (opet simbolički) izlaskom iz tunela na svjetlo dana.
Mustang doista svraća pozornost na neka važna pitanja i šalje poruku koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Problem leži u loše izvedenom načinu na koji se do tih pitanja dolazi, suptilnom osjećaju izmanipuliranosti i dojmu da se, kad se sve zbroji, ne radi o odveć originalnom konačnom proizvodu.
Maja Mlinarić
|
