RADIONICA FILMSKE KRITIKE KINO KLUBA ZAGREBJesen 2015., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević
Prljav ornament feudalne ere
Bravo! (Aferim!, Rumunjska/Bugarska/Republika Češka/Francuska), Radu Jude, 2015.
Usprkos ironičnom prizvuku turcizma u samom nazivu, ova je rumunjska drama ozbiljna povijesna lekcija materijalno i duhovno siromašnog vremena.
Neumorni je rumunjski prototip minimalističke kinematografije nedvojbeno na vrhuncu svojeg postojanja. Kolapsom komunizma, formirana je nova kino-karta jugoistočne Europe koja je prvotno prezentirala ekonomsku i duhovnu krizu u postkomunističkim zemljama, nakon čega je novi val zapljusnuo područje Rumunjske. U grupi iznimnih plivača, među kojima su Cristi Puiu i Cristian Mungiu, pronašao se i Radu Jude, koji svoje ime dodatno potvrđuje novim crno-bijelim vesternom, svojevrsnim prljavim ornamentom tadašnje feudalne ere.
Pravo je osvježenje što je uvod bezvremenskog karaktera, posebno zbog činjenice da je pozadinska kartica koja prikazuje godinu radnje otrcan i manipulativan alat. Umjesto toga, naglasak je autora na ugođaju tog ključnog povijesnog perioda, čije korijenje društvene nepravde i danas luči plodove. Spomenuto je razdoblje rana prva polovica 19. stoljeća, pri čemu gledatelj, zajedno s lokalnim policajcem Costandinom (Teodor Corban) i njegovim sinom Ionitom (Mihai Comanoiu), kaska na konjima blatnim prostranstvima južne rumunjske pokrajine Vlaške. Putem tih kaljavih staza, određenom metaforom za sporost društvenog napretka, traže odbjeglog Roma Carfina (Toma Cazin), optuženog za ljubavnu aferu sa suprugom svoga gospodara. U to vrijeme, njegova je etnička pripadnost značila da je mogao pripadati samo jednoj inferiornoj skupini – robovima.
Bravo!
Uvid je to u rođenje nacije samoprozvanih poštenih pojedinaca, koji su kadri provesti svoje mračne misli u neljudske radnje. Slika je takvog pokvarenog društva, u kojem su robovi, etničke manjine i žene vrijedili manje, vješto ocrtana upravo kroz scenarij Radua Judea i Florina Lazarescua, koji se oslanja na realne događaje izvučene iz povijesnih dokumenata. Na taj način, autori povezuju prošlost i sadašnjost te vuku usporedbe između tadašnje ere i suvremenih problema koji su iz nje iznikli. Costandin je prošlost: enciklopedijski primjer lokalnog sveznalice koji smatra da robove treba premlatiti kad su to zaslužili. Njegov je sin sadašnjost; slaba nada u budućnost otvorenijeg uma. Protivi se prodaji roba, no svejedno upija očeva nemoralna stajališta, ponajviše zbog toga što je primoran slijepo i konformistički vjerovati autoritetu.
Kako materijal ne bi zaglavio u patetici i bijedi, korištenjem vulgarnih i komičnih prispodobi iz krčmi, kao primjerice u prizoru u kojem protojerej kojeg putem sretnu opisuje europske narode („Armenci su lijeni, Englezi previše razmišljaju, Francuzi previše puše..“), autori iscrpno humaniziraju likove, ali ih i prikazuju kao robove kulture koja ih je proizvela. Zbog krute i neprimjetne strukture pejzaža, nalik onoj u žanru filmova ceste, dijalozi se vrte na ubrzanoj traci, pri čemu narativ ni u jednom trenutku ne gubi fokus. Svaki sljedeći crno-bijeli skeč ne želi nadglasati i svladati prethodni, već upravo suprotno – obogatiti ga. Postupnim nizanjem crnohumornih situacija koje, paradoksalno, uzimaju oblik ozbiljnih pitanja vezanih uz probleme mizoginije i rasizma, rekreirana je stara društvena sfera u kojoj novac i moć imaju glavne riječi. Zvuči poznato?
Suptilna je poanta filma zapravo u ideji da društveni rasizam možda ima korijene u prošlosti, ali to ga nikako ne može opravdati. Bravo! demantira misao Jean-Paula Sartrea o poštenju povijesti, ali i služi kao vremenska crta na kojoj jedina nepromijenjena ostaje upravo tragična inercija ljudskog uma. Dodamo li mu priprostu grotesku balkanskog mentaliteta koji u sebi nosi Costandin, dobit ćemo inteligentan pogled u doba ispunjeno iskrivljenim vrijednostima, u kojem je poželjno voljeti svoje, a mrziti druge. Stranoj je publici možda takav svijet egzotičan i dalek, no narodima jugoistočne Europe on djeluje kao vježba iskrenosti.
Realiziran strogom dozom stilske preciznosti i tehničke kontrole, Bravo! izbjegava zaslađene povijesne činjenice, a pritom nudi koherentnu i dopadljivu satiru koja, iako gleda u prošlost, itekako razmišlja o budućnosti.
Stjepan Ćulap
|
