RADIONICA FILMSKE KRITIKE KINO KLUBA ZAGREBJesen 2015., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević
Familijarni čin holivudske eksploatacije
Sicario (SAD), Denis Villeneuve, 2015.
U Sicariu snažan dojam ostavljaju međuscene pograničnog krajolika između SAD-a i Meksika snimane iz ptičjeg rakursa, praćene turobnim, podrhtavajućim zvucima koji filmu priskrbljuju zloslutni ton. Odabir takve mračne ambijentalne glazbe koja svojim učincima donekle priziva žanr strave ne iznenađuje nakon saznanja da je u naznačeni krajolik smještena priča o svijetu izopačenom trgovinom droge: film počinje otkrivanjem simptoma kartelskog nasilja duboko unutar granica SAD-a koji potakne ilegalno djelovanje američke obavještajne službe u Meksiku. Napretkom priče otkriva se svijet bez jasnih granica dobra i zla, u kojem je nasilje eventualno moguće prigušiti pokušajem stabiliziranja suradnje narko kartela.
Sicario
Temeljni je postupak filma, snimljenog prema scenariju Taylora Sheridana fokalizacija kroz lik američke agentice Kate Macer (Emily Blunt), pridružene pothvatu o kojemu ne zna gotovo ništa. Osobna perspektiva naivne Kate, koja se uspostavlja kao moralni oslonac filma, iskorištena je za pomicanje fokusa s tijeka potrage za zločincima prema propitivanju njezinih metoda. Pritom u prvi plan dolaze emocionalna stanja koja Kate proživljava dok postupno upoznaje pravo lice borbe s kriminalom, čime je dodatno naglašena surovost svijeta s kojim je u doticaju. Lik Kate Macer funkcionira i u antagonizmu sa suradnicima, osobito s Alejandrom (Benicio Del Toro), što je potvrđeno promjenom fokalizacije pred kraj filma. Promjena funkcionira kao neočekivani obrat u kojem priča zadržava osobni ton prateći Alejandra u brutalnom osvetničkom pohodu. Postignuti kontrast između likova sugerira nam da je Kate zalutala u svijet kojem ne pripada i u kojem ne može opstati.
Međutim, odabir fokalizacije kroz lik naivne američke agentice ima svoja ograničenja – postupno otkrivanje nasilnog svijeta naposljetku se svodi na funkciju izazivanja njenih emocionalnih stanja. Posljedica je takvog pristupa površni prikaz i demonizacija Meksika. Dojam ne popravlja niti paralelna radnja o obitelji korumpiranog meksičkog policajca koja unatoč uklopljenosti u priču ostaje na razini shematičnosti. U tom smislu, prelazak preko granice u Sicariu ostaje familijarni čin holivudske eksploatacije začinjen sa malo američke samokritike, dok njegovo propitivanje moralnih ambivalentnosti rata protiv droge zastaje na floskuli o čovjekovoj vučjoj naravi. Unatoč izostanku dublje poante, Sicario kao triler funkcionira solidno, izdižući se iznad žanrovskog prosjeka.
Zoran Adžić
|
