24. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 23-26. travnja 2015)

Ima li smisla?

Život s Hermanom H. Rottom, Chintis Lundgren, 2015. (Elu Herman G. Rotiga, 11 min., Chintis Lundgreni Animatsioonstuudio); Horvatovi, Arsen Oremović, 2015. (15 min., Interfilm); Razred, Vesna Čudić, 2015.

(82 min., Nukleus film); Rakijaški dnevnik, Damir Čučić, 2015. (81 min., HFS); Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, Dalibor Barić i Tomislav Babić, 2015. (40 min., KKZ, 2015); Piknik, Jure Pavlović, 2015. (13 min., Sekvenca Production); Da je kuća dobra i vuk bi je imao, Hana Jušić, 2015. (25 min., ADU); Manjača, Tin Žanić, 2014. (23 min., KKZ, 2014)

Protekle, 24. dane hrvatskog  filma obilježila je (nova) koncepcija novog  tima za organizaciju  u svrhu kvalitetnije  selekcije i učinkovitije promidžbe događanja.  Konkurencija, tj. izabrani filmovi   trebali su izbor  opravdati  kvalitetnim sadržajem te  neizvjesnim natjecanjem samo najboljih  filmova, među kojima se moglo  pronaći ponešto za svakoga. Ultimativna namjera promišljanjem održivosti i svrsishodnosti festivala, ali i budućnosti hrvatskog filma,  o čemu se već godinama govori,  rezultirala je ni manje  ni više nego otkrivenjem. Javnosti je predstavljeno  kako festival od nastajanja i postoji kako bi hrvatski  autori putem festivalske platforme  svekolikoj publici uspjeli približiti  pokoji recentni hrvatski  film.

Život s Hermanom H. Rottom, C. Lundgren

U konkurenciji su se našli raznorodni pristupi različitim temama koje su organizatori prvi put podijelili u tematske, s a ne rodovske blokove. Tako smo, primjerice, u glavnom programu koji ćemo ovdje sagledati, na dan otvaranja festivala u istom bloku mogli pogledati animirani i igrani film i pokoji u suštini eksperimentalni film te onaj, mnogima ne drag, ali neizbježan namjenski film.

Zagrebačka se publika, mahom istančana ukusa, nagledana i kritična, već u prvim minutama nakon svečanog obvezno dopadljivog otvaranja festivala u realizaciji Filipa Šovagovića i Gorana Navojca, osvjedočila neksenofobnoj programskoj politici Dana i zdušno zapljeskala animiranom filmu u  produkciji Chintis Lundgreni Animatsioonistuudia, Adriatic Animationa i Goodjobstudiosa, pod producentskim vodstvom zaljubljenog koscenarista filma Draška Ivezića. Otvaranje kao da je najavilo negdje već ranije najavljenu buduću politiku Dana, stremljenje integriranju regionalnih pa i europskih filmskih ostvarenja. Već u Šovagovićevoj najavi projekcije dalo se naslutiti čuđenje pri kojem namjerno, ili možda slučajno, ne uspijeva izgovoriti strano ime autora. Ipak, prikazivanje filma Život s Hermanom H. Rottom (Elu Herman G. Rotiga, 11 min., 2015) legitimirano je pravilima struke pri kojima je film Chintis Lundgren zapravo hrvatski, ne zato što gospođa Lundgren postelju dijeli s koscenaristom Ivezićem, već zato što je nastao u koprodukciji.

Da Europa vrvi rodnim stereotipima, a što je vidljivo simboličkom karakterizacijom likova dotičnog filma (crn, ružan i konstantno pijan štakor u odnosu s bijelom i pomalo ja  ću te spasiti dobroćudnom macom),  nije nimalo smetalo žiriju da isti nagradi za najbolji animirani hrvatski film.  Europsku orijentaciju očito smo ipak spremni  prigrliti  pa i nagraditi, utoliko lakše ako je protežiraju ujedinjeni internacionalni autori, bez obzira na to što film komunicira  klišejima u svrhu kakve god poante ili vrijednosti.

Horvatovi, A. Oremović

O samome pobjedničkom filmu u spomenutoj kategoriji dalo bi se još govoriti, pa usporedimo s njime Horvatove (15 min., Interfilm, 2015) Arsena Oremovića, film koji su žiri i publika rezolutno degradirali. Oba filma, animirani Lundgren i Oremovićev igrani, zanatski su vješto napravljeni, svaki u svojoj rodnoj maniri. Prikazani u istom bloku, radnjom smješteni na liniji međuljudskih odnosa u užoj društvenoj zajednici, prvi u izvanbračnoj, drugi u bračnoj obiteljskoj zabavnoj drami. I dok zapletu Horvatovih više priliči animirani žanr, zbog groteskne ideje inaćenja glavnog protagonista prilikom kojeg od preprodavača na tržnici kupuje cijeli lager jagoda, Herman Roth se pak vješto skriva iza ustaljenih špranci žanra, dopadljivo nam oslikavajući dramu utabanim putevima konvencija animiranog filma. Oremovića se u kuloarima osuđivalo za banalnost priče - što ona bome i jest - za pretjeranu stiliziranost, odnosno pretencioznost, pa čak i lažnu ideologiziranost. Izgleda da publici nije smetala banalnost kod Lundgren.  Stilski jednostavan i u biti vrlo tradicionalan, njezin film vješto ilustrira odnose dvaju likova pospremajući ih u davno pretrpane ladice mediokriteta, putem kakvih osrednjih ljudskih sudbina poentira i Oremovićev film.

Da su zanatska vještina i umjetnički dojam važni, upućuju i brojne uručene nagrade u skladu s pravilima Dana da se nagrade za najbolje oblikovanje zvuka, montažu, fotografiju, scenarij i drugo ne moraju dodijeliti ukoliko autori djelom to ne zaslužuju. No mari li kino publika, recipijent s kojim svaki film u konačnici i komunicira. I ovaj put publika je potvrdila europski duh,  ni ne znajući davši organizatorima zeleno svjetlo za europski put festivala. Nagrađeni Razred (82 min., Nukleus film, 2015) Vesne Čudić osvojio je srce žirija za etiku  i ljudska prava te jednako vrijednu nagradu  publike. U kategoriji dokumentarnoga, Razred će se lako prikazivati i kao televizijski film, s čime, s obzirom na programske obaveze, s temom kakva i doliči  pravu prvenstva javnosti s nacionalne dalekovidnice, neće biti problema. Lišen poetike, film je prikazom romske svakodnevice srušio barijere na putu do nagrade kao što će to pokušati tri glavne protagonistice filma koje gledatelja vode kroz brojne izazove i pred njima postavljene neizvjesne situacije. Koincidencija jedinstvene odluke spomenutog žirija i publike, razmišljamo li europski, ne čudi. Međutim, čudi da ista publika nije bila naklonjenija također dvostruko nagrađenoj dramiPiknik (13 min., Sekvenca Production, 2015) Jure Pavlovića. Film univerzalne tematike  smješten je susjednu BiH, a djelomično obrazloženje priznanja žirija glasi: „Zbog odmaknutosti od teme rata, ali i uspješne vezanosti za traume prošlosti“ te: „Zbog dramaturški najzaokruženije i formalno najčišće filmske cjeline prikazane u konkurenciji festivala.“ Film je osvojio Grand Prix kao i nagradu za najbolju glumu Emira Mušića i Aleksandra Seksana. Još jedan kratkiš koji bi mogao zaigrati i na televiziji s jednakom europskom vjerodostojnošću hrvatske  orijentacije, no  i znatno jačim umjetničkim dojmom na relaciji film-publika, no što ga ostvaruje Razred.

Razred, V. Čudić

U konkurenciji  zapaženi i nagrađeni našli su se i filmovi Damira Čučića te dvojca Dalibor  Barić-Tomislav Babić. Oba filma  maksimalno koriste  filmski medij, posebice mogućnosti naracije  putem zvuka. I dok u  Čučićevom Rakijaškom dnevniku (81 min., HFS, 2015) nastalom kao  hommage prijatelju rakijašu, tonskom tehničaru Mariju Haberu, jednu od glavnih uloga igraju Haberove zvučne kulise snimljene tijekom pečenja rakije, Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji (40 min., KKZ, 2015) zvukom spektakularno nadograđuju kompleksne vizualne naracije sačinjene od igranofilmske forme  i vizualnih efekata, čineći  zvuk ravnopravnim u dočaravanju postapokaliptične atmosfere. Barić i Babić ponijeli su nagradu za najbolje oblikovanje zvuka i scenarij, a snimatelj Rakijaškog dnevnika Boris Poljak olovoren je za najbolju fotografiju.

Dojmljivu atmosferu nastojala su ostvariti još dva čistokrvno igrana  filma, Da je kuća dobra i vuk bi je imao (25 min., ADU, 2015) Hane Jušić, nagrađen za najbolju režiju i Manjača (23 min., KKZ, 2014) Tina Žanića koji je osvojio priznanje za najboljeg redatelja do trideset godina, Nagradu Jelena Rajković. Glavni aduti oba filma su sugestivna fotografija kojom nastoje predočiti unutarnja stanja glavnih likova.

Čini se da su sva četiri navedena filma publici bila teško probavljiva. Barić-Babićev, iznimno referencijalan na povijesne prilike, zbog pregršt prosječnom gledatelju nerazumljivih citata čiju su svrsishodnost vjerojatno jedino u cijelosti uspjeli pohvatati članovi žirija te obrazloženje za najbolji scenarij argumentirali „stvaranjem iznimnog esejističkog i poetskog koncentrata“. Čučićev,  prikazan u udarnom terminu posljednjeg dana, na žalost ili na sreću publike koja se od četvrtka do subote i više nego prepolovila, ispao je iz konurencije za bilo koju drugu nagradu, vjerojatno ponajviše zbog  duljine od osamdeset minuta. Saževši petnaestak godina proizvodnje i ispijanja rakije kroz film esej osobito dojmljivo snimljenih i zvukom ritmiziranih sekvenci, Čučić je pogriješio stavljajući se u ulogu redatelja i  montažera. Vođen  idejom hibrida s dokumentarno-igranim elementima, uspješno je stvorio dojam eksperimentalnog filma, međutim najnaglašenije s eksperimentalnim projekcijskim trajanjem. Hana Jušić odvažno je prigrlila estetiku 35 mm vrpce te je vještim režijskim postupcima uspjela prikazati neizrecivo.

Film živi na festivalima, a ako je sreće proživi neko vrijeme i u kinima. Gledamo li  nagrađene filmove kao i neke koji nisu ušli u konkurenciju i uzmemo li u obzir postupke i  način na koji komuniciraju, da se razaznati kako nije isto gledamo li ih u kinu ili na televiziji, monitoru, telefonu ili tabletu. Također, uzevši u  obzir nagradu publike, stvoren je dojam da su neke priče važnije od drugih, bez obzira na ono istinski filmsko u njima, pri čemu nekoliko sekunda  tišine  preko slike  može govoriti i više od ukupnog broja izgovorenih riječi. Naime, s pravom se  postavlja pitanje budućnosti festivalske programske politike, jer u konačnici, ne bude li kino publike, ima li smisla proizvoditi filmove i prijavljivati ih na festivale? Ima smisla, posebno proizvode li se i šalju i na  festivale online prirode, putem kojih produkcija s  uvriježenim filmskim postupcima gubi na vokabularu pred  filmovima koji komuniciraju okrnjenim filmskim jezikom. Ipak, hvalevrijedno, s aktualnim temama i inherentnim europskim vrijednostima, međutim bez posebne estetike, spremni za niskoproračunske  platforme onih medija putem kojih svakako u konačnici i globalno dođu do publike.

---

Tekst je napisan u sklopu  radionice filmske kritike održane  u okviru 24. DHF, pod mentorskim vodstvom Višnje Vukašinović.

Toni Ćaleta