61. PULSKI FILMSKI FESTIVAL
(Pula, 12–26. srpnja 2014)

Brutalizam arhitekture u brutalnosti rata

Ivana Škrabalo, scenografkinja dugometražnih igranih filmova Trebalo bi prošetati psa Filipa Peruzovića i Zagreb Capuccino Vanje Sviličić te kratkometražnoga igranoga Kokoška Une Gunjak

Ljetos, uoči 61. filmskoga festivala u Puli pročavrljali smo s nekolicinom filmskih autora.

Malo je filmova kojima se čitava radnja događa pod kišom, kao što je bilo s Trebalo bi prošetati psa.

Trebalo bi prošetati psa će mi definitivno ostati u sjećanju kao film gdje smo baš cijelo vrijeme snimanja imali kišu, srećom ipak kontroliranu – cijelo vrijeme snimanja vrijedno nam je kišio Kristijan Repalust, zadužen za specijalne efekte. Kiša je dramaturški bila jako važna, vizualno još i više, ako se to dvoje ovdje uopće može odvojiti. Snimali smo većinom na stvarnim lokacijama, osim na nekoliko lokacija koje su bile posebno uređene za snimanje – npr. Jankov i Ivin stan, dijelom i očev stan, Ivino radno mjesto – tako da je kiša često stvarala prvi sloj fikcije u prostoru i transformirala ga za film.

Osim kišne, atmosfera je trebala biti vrlo gradska. Također je predviđeno i dosta lokacija, tako da je jedan od izazova bio pronaći filmske lokacije relativno blizu jedne drugima u okviru zadanog proračuna.

Redatelju Filipu Peruzoviću i direktoru fotografije Mariju Britviću scenografija je bila jako važna, bili su jako pedantni po tom pitanju i to mi je zapravo bilo veliko veselje.
Filip je zamislio određene boje kao vizualne karakterizacije lika, tako da smo, osim uređivanja lokacija skoro pa monokromatski, svi jako pazili da svaki detalj bude u odgovarajućoj boji. Redateljska uputa za boje bila je: za Janka plava, za Ivu žuta i narančasta, za oca smeđa.

Koji je bio najveći izazov Zagreb Capuccina?

U Zagreb Cappuccinu ključno je bilo pronaći odgovarajući stan glavne junakinje, dermatologinje Petre koju glumi Nela Kocsis jer se većina radnje odvija u njemu. Tražili smo stan koji je uređen prema bezidejnom standardu gornje srednje klase, dosadan i podređen konvencijama, a opet dovoljno prostorno zanimljiv za snimanje.

Redateljica i scenaristica Vanja Sviličić imala je vrlo jasnu sliku o tome kako želi da prostori i rekvizita u filmu izgledaju – npr. zanimljive su joj bile plošne kompozicije elemenata u prostoru, poput repetitivnog rasporeda tava u trgovini posuđem ili sterilan, čak i neživ stan u kojem živi Petra – tako da je priprema za film tekla glatko. Osim stana tražili smo još nekoliko mjesta za izlaske s ambijentima koji podcrtavaju ranjivost junakinja – samih žena starijih od 40 godina, npr. kafić u koji su izlazile kad su bile mlađe, a koji je sada već prilično ofucan, ili moderan klub gdje je prosjek godina posjetitelja upola manji nego njihov.

Kokoška, Una Gunjak

Kokoška – Sarajevo pod opsadom. Vjerojatno najzahtjevniji scenografski zadatak.

Za potrebe filma Kokoška trebalo je stvoriti topli dom mlade sarajevske obitelji iz kasnih 1980-ih koji je uništen nametnutim preživljavanjem u ratu. Redateljica i scenaristica Una Gunjak je tu bila od velike pomoći, s obzirom na to da je sama proživjela isto u Sarajevu. Opskrbila me detaljnim referencama te vjerujem da smo ostvarili autentičan ambijent.

Za snimanje smo izabrali zagrebačko naselje Savicu građeno kasnih 1980-ih s karakterističnim betonskim platoom, kakvi su građeni u to doba. Brutalizam te arhitekture dobro se uklopio u brutalnu ratnu atmosferu. Također je bilo važno osmisliti dječji svijet u stanu, koliko je od njega ostalo u tim okolnostima, što mi je bilo posebno zanimljivo jer sam i ja odrastala u to vrijeme. Bilo je zanimljivo tražiti stare postere, naljepnice firmi i događaja iz 1980-ih, skupljati stare slikovnice i igračke od prijatelja i s Hrelića. Rekviziteri Đuro Pešut i Katarina Pilić te asistentica Mirna Horvat su tu bili od velike pomoći.

Zašto je film sniman u Zagrebu?

Snimanje u Zagrebu bila je produkcijska odluka. Dobili smo dobar komentar što se toga tiče –  gledatelj iz Sarajeva bio je razočaran što mu se Una nije javila dok je snimala film u Sarajevu...

Autorica ste nekoliko zapaženih kratkih filmova – Mama, Ukradeno, Sretan rođendan, Marija i Rekao je da je jako umoran. Pripremate li novi? Razmišljate li o dugometražnom filmu u vašoj režiji?

Za jesen pripremamo snimanje kratkoga filma Sanjala si da si sretna u produkciji Kino kluba Zagreb. Veselim se za promjenu razmišljati o kompletnoj viziji filma, iako je zanimljivo i promišljati i uključivati se u vizije drugih redatelja. Trenutačno pišem scenarij za dugometražni film radnog naziva Otok, a o idućim fazama ću razmišljati kad budem zadovoljna napisanim.

pitanja postavio J. H., srpanj 2014.

*** ***