61. PULSKI FILMSKI FESTIVAL
(Pula, 12–26. srpnja 2014)

O vremenu u kojem hrabrost nije bila osobito popularna

Ivan Ostrochovský, suredatelj i suscenarist slovačko-češko-hrvatskoga dugometražnoga dokumentarnoga filma Baršunasti teroristi kojem su suautori Pavol Pekarčik i Peter Kerekes

Ljetos, uoči 61. filmskoga festivala u Puli pročavrljali smo s nekolicinom filmskih autora.

Riječ autora.

Po mome mišljenju, Baršunasti teroristi je film o hrabrosti u vremenu u kojem hrabrost nije bila osobito popularna u našoj domovini.

Kako je zaiskrio film? Što je potaknulo njegov nastanak?

Prva je iskra bila snimiti film o ljudima koji jesu junaci, heroji, unatoč tome što nisu uspjeli ostvariti svoje planove. Bilo je zanimljivo i izazovno stvarati film koji se odupire tipičnom hollywoodskom konceptu junaka koji dolazi iz naroda, bori se protiv moćnika i na koncu pobjeđuje. Naš dio svijeta lišen je takvih sretnih svršetaka.

Što znači naslov Baršunasti teroristi?

Baršunasti su zato što nisu nikoga ubili i zato što su osobe dobra srca koje žive u lošim vremenima. I zato što je u nas 1989. Baršunasta revolucija okončala eru komunizma protiv kojeg su se borili naši protagonisti.

Baršunasti teroristi (Zamatovi teroristi), Ivan Ostrochovský, Pavol Pekarčik, Peter Kerekes

Jeste li trojicu protagonista poznavali prije no što ste osmislili film ili ste ih tražili nakon što vam je sinula ideja za film?

Protagoniste smo upoznali prije no što smo koncipirali film.

Trojica glavnih likova učestalo vrlo očito glume same sebe. Kako se u Baršunastim teroristima odnose dokumentarno i igrano?

U filmu rabimo postupak naknadne rekonstrukcije koji gledatelja, prirodno, asocira na igrani film. Međutim, likovi u filmu ne kriju da glume same sebe, da rekonstruiraju nešto što se već dogodilo. Taj nam je postupak omogućio da razvijemo humoristične sekvence u kojima komički sukob proizlazi iz onoga kako teroristi predstavljaju svoje akcije i onoga kako njihova rekonstrukcija naposljetku izgleda. Zvuk govori da je riječ o igranom, akcijskom filmu, ali slika donosi parodiju.

Mi, međutim, nikad nismo rekli protagonistima što da govore. Odredili bismo prostor kadra i rekli: "Pokaži nam kako je to izgledalo."

Mnogi su dijelovi filma komični. Ponekad čak nismo sigurni smijemo li se – ili trebamo li se smijati – njima ili s njima.

Našim smo protagonistima odmah objasnili da nam nije cilj ostvariti junački ep o njihovoj borbi protiv komunizma. Naravno, njima bi bilo mnogo draže da je riječ o filmu u slavu njihove pobune.

Mi sami odrasli smo uz filmove koji su veličali partizanske junake Drugoga svjetskoga rata, snimljene uz puno patetike te smo dali sve od sebe da ovdje izbjegnemo taj ton. Zbog toga nam je bilo važno da priče naših likova osvijetlimo iz više kuteva. Uključujući i humoristični. Riječju – humorom smo se borili protiv patetike. Naši su protagonisti to znali i svejedno su odlučili sudjelovati, a to samo dokazuje da je riječ o hrabrim ljudima sposobnima smijati se vlastitim pogreškama.

Ton i stil svih triju epizoda vrlo su slični, kao da ih je vodio jedan redatelj, a ne trojica. Kako vam je to pošlo za rukom?

To je zato što smo, nasreću, imali istog ravnatelja filmske fotografije Martina Kollara. 

Što mislite o tome da se na Pulskom festivalu vaš dokumentarac našao u programu s igranim filmovima?

Film je već bio u takvim konkurencijama – u Karlovym Varyma i u Berlinu – i publici se svidio. Sa zanimanjem ćemo popratiti što će donijeti Pula.

pitanja postavio J. H., srpanj 2014.

*** ***