61. PULSKI FILMSKI FESTIVAL
(Pula, 12–26. srpnja 2014)

Zašto su američki astronauti po povratku s Mjeseca posjetili Jugoslaviju?

Igor Šeregi, redatelj i scenarist kratkometražnoga igranoga filma Poklon predsjednika Nixona

Ljetos, uoči 61. filmskoga festivala u Puli pročavrljali smo s nekolicinom filmskih autora.

Predstavite film u nekoliko rečenica. 

Komedija Poklon predsjednika Nixona igra se nekim povijesnim istinama, a možda i malo ruga teorijama zavjere. 

Zašto naslov Poklon predsjednika Nixona?

Naslov je isprva bio radni, a iako su me neki ljudi nagovarali da ga skratim, nekako mi se svidio. Volim duge naslove. Mislim da je dosta doslovan i zapravo opisuje kompletnu radnju i motivaciju likova. Kako smo u međuvremenu napisali i seriju koja se oslanja na ovaj film kao pilot-epizodu, sviđa mi se i kao naslov epizode. Serija će se zvati Joj, Slaveni, a pratit će Stipu, Peđu i Georgea – i Tita, naravno – od ljeta 1969. do zime 1970. i dolaska američkoga predsjednika Richarda Nixona u Zagreb.

Koja je varnica zapalila pokretanje filma?

U proljeće 2012. bili smo u Ljubljani na kolor-korekciji filma Životinjsko carstvo i netko je spomenuo kako je Tito jednom prigodom dobio kamen s Mjeseca kao poklon od Amerikanaca. Kako je baš u to vrijeme izišla još jedna teorija zavjere o upitnosti samog slijetanja na Mjesec, sjećam se da je netko dobacio kako su možda Amerikanci zaboravili pravi poklon za Tita i pokupili kamen s ceste. To mi se učinilo kao zabavna teorija.

Poklon predsjednika Nixona, Igor Šeregi

Dakle, krenuli ste od stvarnog događaja.

Priča filma veže se uz posjet američkih astronauta Jugoslaviji 1969. Zašto su oni na svojoj turneji nakon slijetanja na Mjesec posjetili baš Jugoslaviju, nemam pojma, ali mi se to učinilo zgodno. To je tada bilo ravno posjetu Beatlesa, a zapravo se vrlo malo priča o tome.  Uglavnom, sve se to dogodilo i postoje arhivske snimke, a mi samo preispitujemo motivaciju dolaska.

Je li bilo kakvih posebnih zavrzlama s rekreiranjem toga doba?

Samog povijesnog razdoblja, 1969., morali smo se držati zbog autentičnosti priče, što je znatno povećalo proračun filma. Automobili, kostimi, šminka, lokacije, sve je moralo biti detaljno analizirano. Kod dijaloga sam si ostavio više slobode, jer kad gledam povijesne filmove, ponekad mi se čini da svi govore kao da imaju metlu u guzici.

Gdje ste snimali? Kada? Koliko?

Snimali smo u Zagrebu, na Brijunima, u Pazinu, Fažani i oko Velike Gorice. Snimanje je trajalo pet dana, što je bilo financijsko ograničenje zbog veličine ekipe i zahtjevnosti samog filma. Imali smo sreće s vremenom, jer ne znam kako bismo si priuštili izgubljen dan, a većina se filma događa u eksterijeru. Puno nam je pomogao direktor fotografije Mario Sablić sa svojim iskustvom, pogotovo onime stečenim na nedavnim "povijesnim" projektima, filmskom serijalu o Koku i TV-seriji Počivali u miru.

Koje ste vi novo iskustvo stekli radeći na Poklonu predsjednika Nixona?

Naučio sam davati upute na engleskome zbog glumca Maxa Whatleya koji glumi Georgea. Prvi dan sam mu smireno ponavljao upute koje bih prvo na hrvatskome dao Reneu Bitorajcu i Raši Vujoviću, a završio sam vrišteći na engleskome na svu trojicu.

Također, prvi put sam radio s treniranom životinjom, što se pokazalo vrlo ugodno pa ću – na užas svojih producenata – krenuti sve više raspisivanje životinja u scenarije.

Svi su vaši filmovi ugođeni komično. Je li komedija samo zato da zabavi ili da zasladi gorku pilulu, kao u vašoj epizodi omnibusa Košnice? Ili... ?

Moj glavni motiv za rađenje filmova je publika, jer se i sam klasificiram u tu skupinu. Radim uglavnom komedije jer mi to valjda ide, ne znam. Imao sam dosta kritika na faksu zbog tog žanrovskog opredjeljenja pa sam se okušao i u nekim drugim žanrovima, ali uglavnom sam uvijek uspio ubaciti neki trenutak komedije u bilo što. Mislim da za nas koji radimo malo komercijalnije stvari, tj. komedije, uglavnom nema kruha u svijetu kratkih filmova – festivali, nagrade – ali na nama je da se dokažemo u dugometražnome filmu kada će nas ocjenivati publika.

Kratki film kao forma – škola, stuba prema dugom filmu, izazov, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i pruža specifične mogućnosti i rezultate?

Šteta je što kratki film nema neku veću medijsku platformu. Posljednjih pet, šest godina zaista se nakupila velika koncentracija sjajnih filmova, čak i komercijalnih. Meni uglavnom prigovaraju da previše toga ubacujem u tako kratku formu, što je vjerojatno i istina, pa je onda uzimam kao školu za nešto veće u budućnosti. 

To "veće u budućnosti" je na pomolu – pred prvom ste klapom dugometražnog igranog filma ZG80, zar ne?

Taj će se dugometražni film snimati u listopadu. Namjerno kažem film, a ne ZG80  jer je to radni naziv i sigurno će se mijenjati. U nešto duže, nadam se! Priča govori o četiri  prijatelja koji odluče otići na zadnju utakmicu Dinama i Crvene zvezde u Beograd 18. 11. 1990. Ondje se sve zakomplicira i oni ne znaju hoće li uspjeti stići na vlak za Zagreb.

Trenutačno sam u fazi glumačkih proba i općenito priprema te mislim da me sljedeća četiri mjeseca čeka pakao. No strašno se veselim i zahvalan sam na dobivenoj prilici! Vidimo se sljedeće godine na Puli!

pitanja postavio J. H., srpanj 2014.

*** ***