SVIJET (PROŠIRENE) ANIMACIJE

Na početku bijaše lutka

Kako je nastao moj prvi animirani film Priča s početka vremena

Za razliku od crtanoga filma koji u Hrvatskoj ima tradiciju i koja se kroz naziv Zagrebačka škola crtanoga filma i danas iznimno cijeni u svijetu, animirani filmovi rađeni tehnikom stop-animacije, osobito oni kojih su glavni protagonisti lutke, na neki su način još u povojima. I dok se računalna 3D-animacija također ustoličila na našim prostorima, lutka-filmovi nikada do sada nisu zaista pustili korijenje. No, zanimanje za tu tehniku danas je veće nego ikada i u nekoliko sljedećih godina na platna, barem ona festivalska, doći će nekoliko za sada obećavajućih naslova. Svi koji su kao animatori, dizajneri, scenografi ili snimatelji radili na nekom od njih, svoje će znanje moći prenijeti nadolazećim generacijama, a s obzirom na zahtjevnost tehnike to je i poželjno i korisno. Stoga pišem ovaj osvrt kako bih za početak barem u grubo opisao proces rada, uputio na moguće prepreke ili na ono s čim se treba opremiti i na što se pripremiti.  

Jedan animator mi je prije sedam-osam godina, dok sam kao kritičar pratio svjetski festival animiranoga filma Animafest, rekao kako su autori lutka-filmova najčudniji te da ih je najlakše prepoznati. Tada nisam razmišljao o tome da ću se baviti animacijom, a najmanje o tome da ću se svrstati u tabor čudaka. Ni danas ne znam što je točno pod tim mislio, ali dok sam radio Priču s početka vremena (10 min., Bonobostudio, 2012) otprilike sam shvatio na što je ciljao. Kad sam počeo raditi na filmu, razgovori s prijateljima i poznanicima vrlo su se brzo vezali isključivo uz scenu ili kadar koji je tada nastajao, odnosno slijepili bi se uz bilo koju fazu rada. Nisi se ni snašao, a odvojen si od realnosti i usisan u priču. S obzirom na to da sam tijekom cijeloga procesa nastavio raditi i kao filmski kritičar, nisam to osjetio u tolikoj mjeri da bi bilo zabrinjavajuće, ali sam počeo pokazivati sve simptome. Nije bilo teško postati ovisan o lutkama koje su ubrzo počele živjeti vlastitim životom te su se, izražavajući svoju vlastitu volju, koliko god se to nekom učinilo pretjeranim, počele ponašati kao filmske zvijezde.

Priča s početka vremena, Božidar Trkulja

Ako se za potrebe priče treba okupati u jezeru, lutka će to s gnušanjem odbiti, ubrzo će početi mijenjati dijaloge i riječi koje treba izgovoriti, većina ih ne voli hodati, a mnoge od njih neće biti zadovoljne ni s glasovima koji su im namijenjeni pa će se nadureno povući u svoju garderobu i čekati redatelja i ostatak ekipe da ih umilostivi i prilagodi se njihovim prohtjevima. Pod tim svjetlom nije teško razumjeti Geppetta, ali nije teško ni završiti u utrobi kita.

Ono što se iz rečenoga dijelom može iščitati jest da su stop-animacijski, a osobito lutka-film u izvedbi mnogo sličniji igranom negoli crtanom filmu. Redatelj takvoga filma suočit će se sa svim onim s čim se suočava i redatelj igranoga filma. Razlika je u tome što na postavljenom setu, pod reflektorskom rasvjetom i pred upaljenom kamerom redatelj ne može pozvati svoje već uvježbane glumce kako bi snimili kadar s mogućnošću ponavljanja dok sve ne sjedne na svoje mjesto. Sve mora sjesti prije. Vremena za ponavljanje nema, jer neki se kadrovi snimaju i desetak sati. Tako je animator primoran lutku sam iz sekunde u sekundu nagovarati da se pomakne, da trepne, da iskaže ljutnju, radost ili strah, da pobjegne, sagne se, prva baci kamen, zadnja se nasmije ili što god.

Priča s početka vremena, Božidar Trkulja

Većina će ih nakon gotovo svakoga kadra poželjeti svojega šminkera i kod njega provesti nekoliko sati, no to je nužno i teško je ljutiti se na njih jer ionako nose gene onoga ili onih koji su ih stvorili. Na kraju lutke često sliče svojim tvorcima kao što i vlasnici pasa tijekom vremena počinju sličiti svojim ljubimcima…

U svakom slučaju, zavolio sam ih, a isto se dogodilo i ekipi s kojom sam radio. Neki put bi to bila ljubav na prvi pogled, a ponekad je došla iz prikrajka.

Takvom odnosu je posebno podlegla glavna animatorica Dina Rončević, rijetko pedantna, poslu posvećena, strpljiva i organizaciji sklona umjetnica koja je nedavno diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za takvu vrstu posla zanat i iskustvo su nužni, no posvećenost je još važnija, baš kao i suradnja sa svim članovima ekipe. S obzirom na to da je i njoj kao i meni to bio prvi stop-animacijski film, rezultati su bili i više nego dobri. Problema nije bilo. Bilo je samo izazova. Ispočetka i pedesetak dnevno. Trebalo je napraviti i karakterno oblikovati četrdesetak lutaka te izgraditi osam različitih, većinom eksterijernih lokacija, odnosno scena.

Sama priča, odnosno scenarij i storyboard na temelju kojeg je animator i profesor na ALU Darko Bakliža kao povjerenik za animirani film pri Hrvatskom audiovizualnom centru odobrio projekt već su bili gotovi. Dizajn lutaka i scena u osnovi su već bili postavljeni, no količina posla koji je trebalo u kratkom roku napraviti bila je golema. Ono malo savjeta koje smo mogli dobiti teško smo mogli primijeniti, ali predanost Vanje Andrijević, producentice Bonobostudia, bila je velika i otvorena te je film nastajao u pozitivnom okružju i u kreativnom ozračju.

Uostalom, da nije bilo nje i tadašnjega umjetničkoga direktora studija Simona Bogojevića Naratha, kojima su se ideja, a u konačnici sama priča i scenarij iznimno svidjeli, ne bi bilo ni filma. Zalogaj je bio velik, a moje iskustvo u radu na filmu neznatno. To što sam godinama analizirao animirane filmove kao filmski kritičar bilo je korisno, ali isto je tako postalo i teretom. Osjećaj odgovornosti rastao je svakim danom. Nije to bio dvosjekli mač. Bio je to bumerang s hrđavom oštricom. I bio je bačen.

Trebalo ga je dočekati, ali po mogućnosti ne čelom.

Sada, kada se osvrnem dvije i pol godine unatrag, rekao bih da je bilo hrabro, ili bolje rečeno ludo, temeljiti takvu vrstu filma na istoimenom monodramskom tekstu koji sam počeo pisati dvije godine ranije bez neke osobite namjere. Naprosto me zabavljalo. Na koncu je tekst ostao sadržan u osnovi filma, a očit je u monologu plemenskoga vrača, jednoga od glavnih likova.

Već to što je lutka morala mnogo govoriti pokazalo se nezgodnim, a usta pečena u različitim fazama bila su neprihvatljivo kruta kada bi se postavila na vrlo živopisno lice. Naime, prvotna zamisao bila je izraditi lutke u kombinaciji plastelina, fimo-mase, vune, drva i sličnih prirodnih materijala. Ona je i ostvarena, no od nekih zamisli, pa tako i načina na koji bi lutka izgovarala slogove, ubrzo smo odustali. Rješenju sam se dovinuo napravivši velike debele usne kojima se mogla prekriti rupa izdubljena u glavi lutaka. Kada imaju zatvorena usta, usne prekrivaju šupljinu, a kada ih otvore, usne otkrivaju šupljine u koje su ugrađivani zubi pečeni od fimo-mase. Na isti su način izrađene i oči, jer one gotove koje se mogu kupiti vjerne su ljudskim očima, a stilizacija koju sam gradio to je odbijala. A upravo je oči važno istaknuti i na njih je trebalo obratiti osobitu pozornost, jer one su u lutka-filmu jedno od najvažnijih izražajnih sredstava. S rupicom u zjenicama one animatoru dopuštaju da ih pomiče iglama i to je najrasprostranjeniji način njihova pomicanja.

Priča s početka vremena, Božidar Trkulja

U međuvremenu su u studio došli Thomas Johnson i Ivana Bošnjak, a njihovo je sudjelovanje bilo od neprocjenjivoga značaja. Ne samo što su imali više iskustva već su ga i znali uklopiti u projekt spretno dogradivši ono što je već bilo započeto. Isprva radeći po predlošcima figura od plastelina koje sam izradio – jer postojalo je trinaest različitih vrsta bića kao što su Pužovrazi, Trupasti gnjiležari ili Reposuki gruovi (goveda sklona tužnoj glazbi) – Thomas i Ivana započeli su stvarati animatibilne lutke, odnosno one koje se u filmu vide. S kosturima napravljenima od ispletene aluminijske žice i stirodura, materijala koji se stavlja kao izolacija za fasade od striropora, lutke su se počele oblagati plastelinom dobavljenim iz Engleske (Animation Supplies), jer onaj koji se može nabaviti kod nas nakon kratkoga se vremena počinje lijepiti za prste, a to je u ovakvom poslu ne samo nezgodno nego i pogubno.

Dvojica glavnih junaka zbog učestale su prisutnosti u filmu dobili profesionalne metalne kosture s pomičnim zglobovima. Iako skupi, u nekoliko su se navrata pokazali vrlo korisnima. Puknuće lutkine ruke ili noge može zaustaviti rad na nekoliko dana, a okolnosti to naprosto ne dopuštaju. Iako su animiranje i izrada ovakvoga filma spor i dugotrajan proces, vremena nikad nema dovoljno i potrebno je raditi brzo, učinkovito i organizirano.

Tako smo već pristupili snimanju prvih scena, dok su se druge tek stvarale. Pod tim smatram i scenografije i lutke koje su u njima trebale biti prisutne. Razlike između priroda scena bile su velike, a trebalo je zadržati kompaktnost buduće cjeline. To je ovisilo i o vještini, ali još više o izboru materijala.

Priča s početka vremena, Božidar Trkulja

Ljepilo je teklo u potocima, gips i različite brzosušeće mase bile su korisne, suhe grane skupljane godinama po morskim obalama nestajale su nevjerojatnom brzinom, a većina ih je završila u seoskim kolibama ili je upotrijebljena za izradu ograda.

Hram u kojem obitava demon Mahawara, kao i Bremeniti kamenjaši i dio stijena izrađeni su od dvoipolmetarskih blokova ekspandiranog poliuretana, tlo u Vrtovima utihnuća, pak, od materijala kojim su nasuti teniski tereni, a vuna je poslužila kao travnata pokrivka, za izradu krzna spomenutih Reposukih gruova, kao i za kosu i obrve većine likova. Našlo se mjesta za pijesak, sitni tucanik i dijelove nekih suhih biljaka imenima kojih nisam uspio ući u trag, ali su se lijepo uklopile.

Osim za tijela lutaka, stirodur je poslužio i za izgradnju suhozida, ritualnih maski, bunara, ćupova i posuda, dok su kudelja, špaga i piljevina poslužile za izradu pet različitih vrsta stabala, niskoga raslinja, tla i krovova koliba. Stiropor je svoju primjenu našao u ruševinama Pragrada ili je iskorišten za planine. Koža je, logično, upotrijebljena za izradu torbica, remenja, bešumšlapa i vrata koliba.

Sve u filmu napravljeno je za njegove, odnosno naše potrebe i nije iskorišteno ništa što se moglo kupiti već gotovo. Primjerice, lišće se moglo pronaći u trgovinama, ali svojom se plastičnošću i potrebom za naseljavanjem po neukusno uređenim ugostiteljskim objektima nikako nije uklapalo u sve ostalo, pa je tako svaki listić ručno izrađen od kaširanoga papira te isto tako žičicom-peteljkom omotan oko grane. Neka su se stabla olisnatila s više od stotinu listova. Suhozidi su nastajali kako i inače nastaju, postavljanjem kamena na kamen (doduše ovaj put lijepljenjem). Setovi veličine 250 cm x 180 cm polako su dolazili na rastavljivi animatorski stol i lutke su se počele izmjenjivati. Dinina zaljubljiva priroda sve je više dolazila do izražaja, baš kao i Ivanina i Thomasova kreativnost.

U to doba prestao sam sudjelovati u izrađivanju lutaka, pa sam im raspisao karaktere i dao im osnovna fizička obilježja. Osjećaj da su suradnici ne samo ulovili već i unaprijedili i dogradili prvotnu viziju pomogao mi je da se posvetim i drugim elementima.

Program Stop Motion Pro u kojem smo radili pokazao se korisnim alatom, a nije nas izdala ni profesionalna fotooprema. Čak je i sumnjivi parket izdržao. Ništa nije gore od pomaka kamere nakon višesatnoga rada pa je tehnika namijenjena prije svega vižljastim animatorima i animatoricama koji se mogu kretati s osjećajem.

Iako je animatik (jednostavno izrađeni referentni film kojem je cilj prije svega odrediti položaj kamere i trajanje kadra prema knjizi snimanja) već postojao, a napravila ga je računalnom animacijom Joan Baz, francuska diplomantica iz Libanona, trebalo se pozabaviti glumom, odnosno reakcijama likova i njihovim djelovanjem, načinom kretanja, izrazima lica i svime onime što će ih u konačnici definirati. Glumačke su reference nastajale putem, iz dana u dan, pa su se tako lutke – vijcima odozdo pričvršćene za složivo-rastavljivi set, odnosno za raznim materijalima presvučenu drvenu podlogu (ambalažna iverica ili OSB-ploče) – počele kretati polako, ali sigurno. Do tada su već sve bile odjevene u kreacije lutkarice Margarete Perušić, jer za razliku od polugolih stanovnika pitoresknog sela kojima je bila dovoljna pregačica ili haljinica, drugi su likovi ustanovili vlastitu ideju odijevanja. A i oni su se kretali i imali svoju dužinu koraka.

Priča s početka vremena, Božidar Trkulja

Razdaljina između bušilicom izbušenih rupa – nakon čega slijedi usisivanje seta, jer svaki pomak, pa i najmanje zrnce, trzaj ili kriva sjena, također može upropastiti višesatni rad – odredila je dužinu koraka likova i još ih jednom karakterno odredila. Hodova, od kojih mnoge, čak i iskusne animatore lutaka hvata jeza, nije nedostajalo jer riječ je o epskoj priči kojoj je temelj putovanje.

Jedna od stavki koja me prilično plašila bio je humor, jedan od poželjnih i nužnih elemenata filma, ali isto tako jedan od prvih koji u dugotrajnom procesu nastanka djela može pokleknuti i ispariti. Iako je to osobni sud, laknulo mi je kada sam vidio da se to nije dogodilo.

Kako bi bilo što manje jednostavno, tu je bilo i nekoliko kadrova i jedna scena u kojoj lutke sviraju, što je poslije odredilo i samu glazbu koju sam skladao s Vladimirom Sokačićem, gitaristom, te, također, strpljivim snimateljem i dizajnerom zvuka. Tražili smo efektan i bešavan spoj afričkoga i balkanskoga zvuka u kojem će dominirati udaraljke i svirale s uplivom gusli i daškom pozadinskih vokala. Kako bi sve bilo u pravom tonalitetu – i njemu je to bio prvi rad na animiranom filmu – pridružio nam se Hrvoje Radnić koji je imao više iskustva u završnom miksanju te je usput snimio šumove i atmosfere kojih, naravno, nije ni najmanje manjkalo, jer već rečena opčinjenost detaljima tijekom vremena se još razgranala, a tlo je bilo itekako plodno.

Do tada je snimanje završilo. U šest mjeseci koliko je trajalo samo animiranje te rastavljanje i postavljanje setova, a znalo se protegnuti na nekoliko dana, jer je uključivalo i pomno postavljanje filmske rasvjete, iznimno važne i inače, a u ovom slučaju i stoga što je bila jedno od pripovjednih sredstava. Priča je uključivala sva doba dana, od jutra do noći, a neveliki prostor za snimanje, ili bolje rečeno veliki prostor ispunjen golemim setovima i reflektorima, dizao je radnu temperaturu do usijanja. Soba, dakako, tijekom snimanja iznimno cijeni tamu i svaki ulazak svjetla protumačit će kao uljeza, što je atmosferu ponekad činilo paklenskom.

Prionulo se i čišćenju slike. Kako bi, ako je potrebno, bila oštra u cijeloj svojoj dubini, ali i kako bi se njome poslije moglo bolje manipulirati, neki kadrovi su se snimali u više planova, a bilo je tu i mnogih, unatoč stopalnim vijcima, nužnih držača, kojim bi se lutka učvrstila. Goran Mitrović bio je zadužen za taj dio posla, ali i za specijalne efekte koji su na kraju uključivali animaciju dimova, vode i svakovrsnih vrsta neba, a spasio me brige oko elemenata koji su stop-animacijom teško izvedivi i u produkcijama najvećih filmskih studija.

Istodobno s čišćenjem slike počelo je i snimanje glasova, odnosno njihovo nadopunjavanje i mijenjanje. Likovi su animirani prema već snimljenim glasovima, no kada je sve sjelo na svoje mjesto u montaži, a napravio ju je Simon, koji je i inače rado navraćao u studio i škiljio na napravljeno, bilo je vidljivo da lutke ponovno imaju zahtjeve. Blagoglagoljivi vrač je na kraju progovorio prilagođenim glasom filmskoga redatelja Marka Dimića Đimija. Već prva izgovorena rečenica riješila me dotadašnjih nedoumica o tome kako bi trebao govoriti. Otegotna okolnost bila je i ta što sam tekst preveo na izmišljeni jezik za koji sam želio da zvuči drevno, a opet da bude smislen i na neki svoj način ritmičan i zabavan. „Malo sam se zamislio“ tako sam preveo u rečenicu: „Me san uze namah,“ dok su primjerice riječi „Vremena za odmor nemaš“ prevedene kao:„Al` ura za ravan ne“. Na kraju je jezik bio dovoljno jasan i smislen da ga Marko skine, jer sam napokon pronašao nekoga tko je u glasu mogao dosegnuti potrebnu staračku patinu, šljapkavost, nadmenost i arogantnu pozu, a zadržati iskričavu energiju.

I sad kad se osvrnem (još jednom), ne mogu procijeniti u kojoj je fazi trogodišnjeg rada bilo najzabavnije, a u kojoj je izazov sustizao izazov.

No, kako bilo, bio sam okružen ekipom kakvu svaki redatelj može poželjeti. Ili nogometni trener. Dali smo sve od sebe. Osjećaj je dobar. No, nogomet na stranu, nadam se da će biti prigode, nakon Dana hrvatskoga filma, vidjeti Priču s početka vremena na još nekom velikom platnu. Možda će me na nekom festivalu, uz čašicu razgovora, netko prepoznati kao tipa koji se bavi stop-animacijom, jer to su oni koji izgledaju čudno. Ali to me na kraju ni najmanje ne zabrinjava.

Božidar Trkulja