SVIJET (PROŠIRENE) ANIMACIJE

Zemlja visokovrijednih ostvarenja

Uz 3. festival hrvatskoga animiranog filma (Zagreb, 24–25. ožujka 2012)

Festival hrvatskoga animiranoga filma održao se treći put u zagrebačkome kinu Europa, u dosad najskromnijim uvjetima, ali je zato donio nekoliko uistinu sjajnih ostvarenja i upozorio na nekolicinu vrijednih autora. Neki od njih predstavili su se prvi put, dok neki već godinama sa svjetskih festivala donose priznanja i nagrade održavajući ili, bolje rečeno, ponovno uspostavljajući sliku o Hrvatskoj kao zemlji od koje se očekuju visokovrijedna animirana ostvarenja. Na 3. FHAF-u prikazano je 29 ostvarenja, sedam autorskih, jedanaest studentskih, šest dječjih filmova te pet namjenskih.

O nagradama su odlučivali animatori i poznavatelji animiranoga filma: Margit Antauer, Bärbel Neubauer i Daniel Šuljić.

Cvijet bitke, Simon Bogojević Narath

Nagradu za najbolji autorski film dobio je Cvijet bitke (20 min., Bonobostudio, 2011) nastao računalnom 3D-animacijom, a potpisuje ga Simon Bogojević Narath, jedan od najznačajnijih hrvatskih autora posljednjih godina. Nakon velebnoga Levijatana (2006) i mitološko-futuristične Morane (2008) Narath je nastavio razgrađivati zasade društva, pokušavajući proniknuti i upozoriti na vjekovne težnje masa i pojedinaca koji se pokušavaju u nj uklopiti, odnosno iz njega isključiti. Film je nadahnut motivima knjiga Cvijet bitke Fiorea dei Liberija i Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua Mauricea Jolyja.

Cvijet bitke monumentalan je film koji prošlost civilizacije razmatra hladno i trezveno, bez imalo želje za uljepšavanjem i ublažavanjem, što se na kraju itekako zrcali u cjelokupnoj auri filma. S jedne strane se bitke odvijaju na osobnim razinama i smještene su u osobni pakao u kojem se čovjek za tren može naći, naprasno uguran i nemalo iznenađen. S druge strane film razmatra kolektivnu svijest i podsvijest, pa tako jedan od glavnih likova, usisan u svojevrsno antičko-srednjovjekovno čistilište  kaže: „Pa ka’e ovo, sve jedno u drugo“, dok je i sam pola žena-pola muškarac.

Jedan od temelja filma je umijeće nekad nužne, a danas gotovo izumrle vještine mačevanja, a na poslovicu „Tko se mača laća, od mača i pogiba“ u ovom se slučaju može gledati i doslovno. Narath je napravio pedantno, točno, odmjereno i vrlo promišljeno filmsko djelo, izronjeno iz studioznoga pristupa ideji, temi, ali i samoj izvedbi. Vizualna raskoš odbojnoga svijeta, koji obiluje detaljima i referencama iz povijesti umjetnosti, ali i umjetnosti govorništva te znanosti o opstanku i razvoju društva, dodatno naglašava njegovu naopakost i nakaradnost. Cvijet bitke istodobno je i kritika konzumerizma, odnosno društva koje se danas možda više nego ikada klanja svetom trojstvu – „U se, na se i poda se“. Narathov je film secirajući pogled na ono što se oduvijek u društvu događalo i što će se, prma svemu sudeći, i dalje odvijati dok god bude svijeta i vijeka. Ne čudi stoga što je zavrijedio nagradu za najbolji autorski film, godinu prije i Nagradu „Oktavijan” Društva hrvatskih filmskih kritičara, te posebno priznanje na Međunarodnom festivalu animiranoga filma Animateci u Ljubljani. Hrvoju Štefotiću koji je zvukom upotpunio sliku ovogodišnji je ocjenjivački sud FHAF-a dodijelio nagradu za najbolji zvuk.

Sotonin sin, Marko Dješka

I kad smo već blizu pakla, odnosno čistilišno-paklenskoga ozračja, ne treba propustiti spomenuti Sotoninog sina (10 min., ALU/Zagreb film, 2012), studentski film Marka Dješke, koji je koji je simpatičnošću i duhovitošću osvojio naklonost glasačkoga tijela publike te je ponovno, nakon istovjetnog prošlogodišnjeg uspjeha s Kolinjem (2010) dobio tu svakom autoru dragu nagradu. 
 
Sotonin sin jedan je od rijetkih filmova koje bismo nazvali crtićem, a opet, svojom se pričom izdvaja od televizijske ponude namijenjene isključivo djeci, iako bi u televizijskom programu, kao i mnogi drugi, morao naći svoje mjesto. Možda bi ga tada sustigle osude i prijekor određenih društvenih krugova, jer između Boga i Vraga u njegovu filmu nema velike razlike. Glavni je lik osjećajni emo-vražičak sa svojim problemima, a osobito ga karakterno ocrtava duhovita epizodica iz školskih klupa u kojoj ga dva demona izruguju na tipično dječji način. Za to se vrijeme njegov otac opija sumnjivo destiliranom rakijom u lokalnoj gostionici opuštajući se uz razuzdane zvuke turbo-folka. Pakao se na jedan način oblikovao na sliku slika Hieronymusa  Boscha, a može se dozvati i utjecaj cijenjenoga ruskoga animatora Ivana Maksimova, no Sotonin sin ostaje pitko, zabavno, zaokruženo, dobrohotno i širokonamjenjivo djelo.

Čekaonica, Jelena Oroz

Za razliku od njega, Ja već znam što čujem (5 min., ALU/Zagreb film, 2012) Darka Masneca, dobitnik Grand Prixa 3. FHAF-a teško je razumljiv film, naravno ako se traži razumijevanje, pa stoga, razumljivo, nije naišao na naklonost publike koja ga je proglasila „filmom s crticama koji se ne kuži“. No ocjenjivački sud je u njemu vidio svježinu, pa su tako u obrazloženju napisali: „Film plijeni neprestanim dijalogom slike i zvuka. To je dobro animiran film kristlovskog dizajna i mladenačkog ritma koji istražuje, ispituje i odiše posebnom izražajnošću te ostavlja najpotpuniji umjetnički dojam.“ Masnec se poigrao jednostavnim likovnim jezikom i po svom je izričaju od svih filmova u natjecanju najbliži eksperimentalnomu, što mu daje mogućnosti za prihvaćanje i na festivale posvećene upravo eksperimentalnom filmu.

Za razliku od Masnecova filma, nagrađenog još i nagradom za najbolji studentski film, koji nije imao ni potrebu ni želju ispričati priču ili barem uputiti na nit vodilju koja bi prosječnom gledatelju dopustila izlazak ili hod po labirintu, Goran Stojnić je u filmu Mačka (9 min., 3D2D Animatori, 2011) pokušao dati smjernice za dešifriranje, ali u tome nije uspio. Je li baš tako želio ili je imao namjeru koja je otklizila putem, u konačnici je mnogim znalcima animiranoga filma nebitno sve dok je to animacijski vješto napravljen film, a Mačka to svakako jest, osobito uzme li se u obzir da je izveden zahtjevnom i rijetko korištenom tehnikom ulja na staklu.

3. FHAF

Za razliku od njega tu je, pak, računalni animirani film U sjeni (4 min., ALU/Ozafin/This Time/Brothers Construction, 2011) Manuela Šumberca, svima razumljiva priča o vjeverici i njenoj borbi s hladom i suncem. To je klasičan animirani film temeljen na gegu, a baš kao i Sotonin sin i on nailazi na iznimno dobar prijam publike. No, žiri ocjenjivački sud s druge strane takvim filmovima nije bio sklon, već je tražio nešto drugo, a to su već spomenuta svježina, likovnost i umjetnički dojam. Tako su članovi za najbolju adaptaciju scenarija nagradili Petru Zlonogu i njen film Daniil Ivanovič, slobodan si (6 min. ALU, 2012,) stop-animacijom napravljenu igru u šumi u kojoj se sama autorica doslovno ogolila. Vizualno dojmljiv i izričajno snažan vrijedan je ponovnoga gledanja.  

Dragi Keno (55 min., ALU/Zagreb film, 2011) Natka Stipaničeva oslanja se prije svega na samu priču, a duhovitost, doduše u svojoj tamnijoj i gorčoj varijanti, proizlazi iz odnosa onoga što vidimo i onoga što čujemo kao čitano pismo mlade djevojke iz seoske sredine koja dolazi u veliki grad u potrazi za boljim životom. Kao i u slučaju ostalih spomenutih uradaka, osim Narathova Cvijeta bitke i ovdje je riječ o studentskom ostvarenju, a jedan od njih, Čekaonica (3 min., ALU/Ozafin, 2011) Jelene Oroz, dobio je diplomu za najbolji dizajn. Priča o dječaku koji se igra s maskama i lutkom u čekaonici pobuđuje zanimanje, dok je približavanje njegovu unutarnjem svijetu u kojem vrluda sugerirano crtežom kredom na školskoj ploči. Dječjom pričom, odnosno pogledom kroz oči dječaka pozabavio se i Stjepan Milas u filmu koji izmamljuje smiješak Štap, pulover i najbolji kolači (5 min., 2012) gdje se pokojna baka ukazuje, odnosno prikazana je u liku pingvina.

Sam na Plesu, Natko Stipaničev

Nagradu za najbolju animaciju dobili su Siniša Mataić i Marko Meštrović za film Zašto slonovi? (8 min., Zagreb film/Kreativni sindikat, 2012) u kojem Meštrović, nakon posljednje festivalske uspješnice Nespavanje ne ubija (2010) nastavlja s potragom svojih protagonista za sjećanjem, događajima koji su ih oblikovali, sputavali ili oslobodili. U filmu je sadašnjost crno-bijela i ladanjski usporena, a ono proživljeno je obojeno, brzo, ali ne i uznemirujuće. I dok se strpljiva, čvrsta/postojana svijest ljulja na leđima slona u sjeni suncobrana, goropadni crni bik fiksira golemu crvenu točku-krug na čelu životinje koja ne zaboravlja tako lako. To je samo jedna od slika koje plijene svojom zagonetnošću ili potrebom za njenim razumijevanjem. Pun simbola i njihovih međusobnih igara i konflikata, film se prelijeva preko granica stvarnosti i grabi u intimni svijet glavnoga lika koji pokušava odgovoriti na naslovno pitanje igrajući s prijateljem šah.

Prošlost i njen odraz u sadašnjosti očituje se i u filmu Otac (Father, 16 min., Bonobo Studio/Compote Collective/Eyecatch Productions, 2012) skupine europskih animatora, nastao kao bugarsko-hrvatsko-njemačka suprodukcija. Temeljen na intervjuima koje je napravila Diana Ivanova, film je nastao pod vodstvom bugarskoga autora Ivana Bogdanova. Na njemu je radilo petero autora – Moritz Mayerhofer, Asparuh Petrov, Rositsa Raleva, Dmitry Yagodin i Veljko Popović – a riječ je o osobnim pričama koje propituju zahrđale odnose djece i roditelja, potrebu za ljubavlju i razumijevanjem. Iznoseći niz bolnih sjećanja, padova i trauma, film zahtijeva pozornost, odnosno emotivnu uključenost. U tom slikama bogatom ostvarenju osobito je vrijedno to što su priče međusobno isprepletene, a opet iznimno vješto uklopljene u jedinstvenu cjelinu, unatoč tome što su stilski vrlo različito izvedene. Film je osvojio posebno priznanje ocjenjivačkoga suda, a poslije u natjecanju animiranih filmova na Danima hrvatskoga filma i nagradu. Otac je dirljiv i sjajno napravljen film koji će i na nadolazećim svjetskim festivalima potvrditi svoju vrijednost. 

U kategoriji namjenskoga filma najboljim je proglašen prozračni, simpatični videospot Sam na Plesu (5 min., Natko Stipaničev, 2012) Natka Stipaničeva, koji je napravio za grupu Leut Magnetik, a u kategoriji dječjega filma, pak, olovkom crtana, a znanstvenom fantastikom protkana Kuća ogledala (4 min, 2011) sudionika Škole crtanog filma Dubrava pri Narodnom sveučilištu Dubrava.

Plima, Alen Zanjko

I za kraj spomenimo još i Plimu (6 min., Diedra, 2011) Alena Zanjka, na kojoj je kao animator radio i nagrađeni Mataić, jer riječ je o lijepom filmu s pozitivnim predznakom koji hvali vrijednost strpljivosti, snalažljivosti i dobrosusjedskih odnosa, što je svakako za pohvalu, osobito danas kada se svjetlo na kraju tunela čini sve daljim.

Razloga za pesimizam ne bi trebalo biti, barem kada je o hrvatskom animiranom film riječ, jer za razliku od mnogih minulih godina, ova je donijela mnoštvo novih animatorskih imena sklonih vedrom pogledu na život, čega je do sada uglavnom nedostajalo. To ne znači da i u proteklom razdoblju nisu nastajali vrijedni filmovi, no sklonost mračnim temama i raspoloženjima, pa u konačnici i svojevrsnoj depresiji bila je daleko izraženija. Većini filmova nakon premijera koje su imali na ovogodišnjem FHAF-u tek slijedi festivalski život, a kakav će biti ovisi prije svega o selekcijskim komisijama, poslije i ocjenjivačkim sudovima, ali prije svega o producentima koji imaju razloga biti angažirani i filmove prijavljivati na festivale.

Božidar Trkulja