SVIJET (PROŠIRENE) ANIMACIJE

Je li stop-animacija trebala ići u MSU?

Uz projekt Stop & Go 3D Sare Klein (Animafest, Zagreb, 29. svibnja – 3. lipnja 2012)

Animirani omnibus-projekt Sarah Klein iz San Francisca (Stop & Go 3D) kao prateći program svjetskog festivala animacije u Zagrebu, 22. po redu, više pristaje komornom prostoru nego li otvorenom ambijentu No galerije u sklopu MSU-a. Pogotovo ako se ima u vidu da je spomenuta galerija pretvorena u instant-kino u neposrednoj blizini prave kinodvorane koja inače služi u te svrhe (dvorana Gorgona). Nije do kraja jasno zašto je komorni program sastavljen od više od dvadeset kratkih eksperimenata trebao ići u muzej, u formi gole projekcije uz izostanak izložbe koja je inače pratila komprimirani paket animiranih filmova. Uglavnom kraće forme, na razini filmskih crtica, od kojih su se samo četiri koristile 3D-tehnikom, tijekom inauguracije u zagrebačkom muzeju pratilo je nešto više od deset posjetitelja. Slučajno ili ne, isti se broj gledatelja dan kasnije zatekao u Galeriji trenutak.39 na zagrebačkoj Knežiji – no oni su bili u prigodi uz eksperimentalne filmove pogledati i izložbu slika i papirnatih objekata. Dakle, prateći projekt Animafesta koji pristoji stanu-galeriji (vlasnica Vanja Hraste) nije trebalo širiti na ionako nesuvislim programima zatrpan MSU, zbog čega ta institucija polako ali sigurno gubi dignitet ozbiljnog muzeja. U takvim okolnostima treba promatrati i najavu istog muzeja da će na medijskoj fasadi prenositi dio filmova s festivalskog repertoara. Još jedan nepromišljeni potez, s obzirom na to da su veliki ekrani na zapadnom pročelju niske rezolucije pa je odašiljanje filmskih informacija zapravo svedeno na puku dekoraciju. Do danas muzejska ekipa nije osmislila suvislu filmsku shemu za zapadnu fasadu. Nerazumljive filmske forme suvremene umjetnosti većini prolaznika teško mogu objasniti  jezik kojim se govori u unutrašnjosti same institucije. Drugim riječima, oponašanje elektroničkih panoa koji stoje na pročeljima trgovačkih megacentara nije najsretnije rješenje za kulturnu instituciju. Pogotovo ako megaekrani na muzejskoj fasadi podržavaju sliku niske rezolucije ili tehnologiju koja brzo zastarijeva. Uostalom, muzejske kuće sličnog kalibra diljem svijeta izbjegavaju taj oblik oglašavanja svojih sadržaja.

Animafest 2012.

Što se pak animiranog paketa tiče, osim činjenice da su uključeni autori povezani istom optičkom shemom (stop-animacija), ništa se revolucionarnog u njemu ne zbiva, a što već ranije nije bilo poznato u filmskim obrascima nekomercijalnog tipa. Eksperimentalna scena već godinama ne pokazuje izazovna optička osvježenja, bez obzira na to kojom se tehnikom služi. Njezini najizazovniji fragmenti mogu se naći ili prepoznati u dokumentarnim ostvarenjima – svi su redom u funkciji narativne sheme, kao procesori dramatskog učinka. U takvim ostvarenjima stop-animacija ima značajan udio. (Početkom godine na 8. ZagrebDoxu pokazan je rumunjski animirani dokumentarac Crulic – putovanje na onaj svijet/Crulic – drumul spre dincolo, 2011. Redateljica Anca Damian je spomenutom filmskom tehnikom priču mrtvog Rumunja o njegovim nedaćama s poljskim sudom učinila sugestivnijom.)

Moving Still, Santiago Caicedo de Roux

Pa čak i na mjestima gdje je američki animirani komplet zaobišao apstraktne desene karakteristične za 1960-e (u Hrvatskoj su to obilježile izložbe Novih tendencija), autori nisu bili u stanju artikulirati eksperiment koji bi izašao iz okvira puke igre, zabave ili dekoracije. Ta su mjesta – primjerice 3D-pogled kroz okno vlaka u pokretu (Moving Still, 2 min., Kolumbija, 2007, Santiago Caicedo de Roux) ili antigravitacijska igra kolutima selotejpa (Tape Generations, 3 min., Nizozemska, 2011, Johan Rijpma) – poput ostalih dijelova serije također patila od sindroma nedovršenosti. Naime, znatan dio pokazanog materijala djelovao je poput isječaka ili crtica iz neke veće, odnosno kompleksnije filmske cjeline. Njihovo se pojedinačno prikazivanje slobodno moglo prekinuti u bilo kojem trenutku, nakon minutu ili dvije projekcije, zbog čega se prije spomenuta teza o eksperimentu s pokrićem (u dokumentarcu ili igranom filmu) pokazuje ispravnom. Kao da su autori uključeni u paket od 70 minuta (njih 27) unaprijed računali s nečim sličnim. Ujedinjavanje malih formi u veću cjelinu samo je potvrdilo činjenicu o tome kako se animirani filmski eksperimenti ne mogu riješiti repova apstraktnih shema iz prošloga stoljeća. To jednako vrijedi za oba njihova plana – i optički i zvučni. S druge pak strane, među filmskim crticama nadrealnog predznaka, poput primjerice crno-bijele antipriče o šibicama i piramidama (Shapes, 3 min., Nizozemska, 2006, Kalle Johansson i Benedik Kaltenborn) kao da je kratka forma tražila više prostora. Svejedno je li riječ o dodatnim minutama ili studioznijem scenariju.

Tape generations, Johan Rijpma

Domaćin eksperimentalnog tjedna u Zagrebu bio je – to treba naglasiti – nekomercijalni privatni stan-galerija na zagrebačkoj Knežiji. Slične se privatne prakse tijekom 1970-ih i 1980-ih danas sa sjetom prisjećaju nositelji konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj. Posebno danas, kada su desetkovane privatne galerije u gradu Zagrebu i šire. Promičući eksperimentalnu filmsku praksu i njoj bliske medijske forme Galerija trenutak.39 svakako ima svoje manje vidljivo, ali ne i zanemarivo mjesto na kulturnoj karti hrvatske metropole.

Željko Kipke