SVIJET (PROŠIRENE) ANIMACIJE

Crna vještopotezna poezija na bijelom

Uz performans Srce Danijela Žeželja (2. noir festival, Zagreb, 23–26. svibnja 2012)

„Dame i gospodo, imajte srca! Vjerujem da bar 17% ljudi ima srce,“ govori lik iz jedne od sedam priča performansa Srce, izvedenog posljednjeg dana ovogodišnjega, drugog po redu Noir festivala. Danijel Žeželj, Jessica Lurie, Marco Molinelli i Robert Kainar spojili su te večeri slikarska platna, saksofon, bubnjeve, teatar minijatura i kameru pred platnom kina Tuškanac kako bi budili srca. Rad Danijela Žeželja slične efekte izaziva od početaka njegova puta kao autora stripova, slikara, a odnedavno i animatora, dok uz glazbu supruge, džezistice Jessice Lurie intimni akt slikanja iznosi i pred publiku. Chiaroscuro estetika igre sjene i svjetlosti, potezi kistom ili, kao u slučaju ovog performansa – valjcima, tehnički stvaraju Žeželjevu crnu vještopoteznu poeziju na bijelome. Možemo pokušati klasificirati njegove strip-romane, ali njihova bit, često i jedna od provodnih misli, jest opiranje takvim pothvatima – nazivi stvari samo su naša provizorna imena koja im, kako kaže Barthes, nadijevamo samo zbog grubosti naših organa.

Srce, Danijel Žeželj

I performans Srce oslanja se na slično tkanje, otvorivši pred publikom sedam priča o ljudskom srcu u kombinaciji više medija: snimki monologa i dijaloga aktera, koji su uprizoreni u minijaturnom teatru igračaka, jazz-improvizacijama Jessice Lurie i Roberta Kainara, te Žeželjevim slikanjem. Ulogu posebnog medija reprezentacije ovdje igra kamera Marca Molinellija, čije se snimanje performansa projicira na gotovo prozirnom platnu razvučenom preko čitave pozornice, između gledatelja i performera. Takvo propusno tkivo usklađeno je s protočnošću koja je svojstvena svakoj od spomenutih formi pri njihovu spajanju u djelo žive, aktivne naracije. Dominacija ne može postojati u fokusiranom stvaranju novog jezika te se svaki od ovih oblika: glazba, slika i video, otvara kao što to čini umjetnik izvan privatnosti stvaranja. Međusobnim povlačenjem i fiksiranjem na niti koje zajednički stvaraju, dolazi do ispredanja nove narativne krivulje. Ona nema mjesto izvan performansa, ne možemo je ponijeti sa sobom, ali nam se osjećaj izvijanja naših vlastitih niti može duboko ucrtati u tijelo. Tjelesna prisutnost, kao i paralelno nastajanje glazbe i slike ključna je komponenta koja i videoprojekciju čini organskom. Premda filmska niša naizgled nije improvizirana, i Molinelli raspolaže svojom metodom traženja snimajući Žeželjevo slikanje, neizbježno jedinstveno, te izmjenjujući ga sa snimkama igračaka koje se okreću na kružnim postoljima.

2. Noir Festival Zagreb

Srce je u biti fatamorgana, kao i asocijativno bogati organ kojega ime nosi. Segmenti se slažu u cjelinu tragajući za mjestima između slika i riječi, popunjavajući ih notama ili ritmom. Tako nam se citat s početka teksta ne obraća isključivo onime što smo naučili prepoznavati kao izlizanu frazu prosjaka na ulici, već svira na dubljim strunama buđenja asocijativnog kolaža vezanog uz te riječi. Bogatstvo vokabulara, višestrukost i beskrajna višeznačnost riječi često na nas iskaču iz Žeželjevih stripova, ali osobito u dizajnu raznih predmeta koje u sklopu izdavačke kuće Petikat izrađuje sa Stanislavom Habjanom. Priča o beskućniku koji moli novac u podzemnoj željeznici verbalno je vrlo snažna bez obzira na svega nekoliko izgovorenih riječi. Upravo svođenje na najvažnije, reduciranje forme na najpotrebnije, čini priču moćnom. Međutim, ni jedna od sedam priča nije isključivo verbalna; njihova sinergija s ostalim djelićima slaže kulu od pješčanih misli i osjećaja, ostavljajući nas na kraju u očekivanju plime. Vrijeme se pojavljuje kao značajan sudionik u ovom performansu, izdignuvši dimenziju slikanja u skladu s pričom koju (i doslovno) vidimo kako se odvija pred nama na posebno tlo. Glazbeno kontrapunktiranje, prisutno i u sudarima slike s pričom, crnoga s bijelim, nadvija se povremeno nad figurice na platnu ili se omata oko Žeželja, ali se na vrijeme vraća u nisku s preostalim biserjem. Kad je riječ o samim pričama, pojedine, poput razgovora žene poginulog vojnika s vojnim kurirom koji od nje traži njegovo srce, vuku korijene iz Žeželjeva rada. Strip Dio koji nedostaje, u Hrvatskoj izdan 2009. u maloj nakladi Petikata, jedan je od rijetkih Žeželjevih radova posljednjih godina koji uključuje riječi. Grozna situacija u kojoj vojska od žene poginulog vojnika potražuje srce, budući da im po ugovoru pripada svaki dio njegova tijela, drugi je primjer evokativnosti priče u koju nas ubacuje performans, bespoštedno rujući po našim vlastitim strahovima.

Međutim, on lista i fonoteke, arhive naših ljubavi, tragajući za mjestima koja treba popuniti, prazno zjapećima usred našeg srca. Jedan od najnježnijih dijelova tako je Lurieinaizvedba Megaphone Heart, koju pjeva uz harmoniku tijekom Žeželjeva slikanja, konstruiranja srca gotovo po nacrtu. Molinelli istodobno luta pozornicom poput duha, nevidljive srži kamere, preobražavajući živi pokret u titravu sliku na platnu. Njegove kombinacije kadrova bitan su stvaralački element koji usmjerava pozornost gledatelja kino-okom. Medicinski opis simptoma infarkta vraća nas na trag očuđenja ruskih formalista, podsjetivši da znanstveni diskurs ponekad posjeduje kvalitete najneobičnijeg i najpoetičnijeg teksta. Sraz poimanja srca i njegove simbolike s anatomskom terminologijom iznjedruje probrani puteljak Srca prema prostoru između; između želja i stvarnosti, ljubavi i praznine, nježnosti i okrutnosti, između našeg i tuđih svjetova. Njime se probijamo uz pomoć izgubljenih vokabulara ljudskosti koje nam vraća Danijel Žeželj. Ili, riječima jednog od omiljelih mi predmeta iz grafičke radionice Petikat: „Zamisliti... poželjeti... odlučiti... izdržati... vjerovati... srcu.“

Ivana Miloš