Medijska škola

KAKO NAPRAVITI DOKUMENTARAC ?

To se pitanje zrcalilo u očima polaznika 3. škole medijske kulture na samom početku rada njezine radionice za dokumentarni film. Jesam li im mogao nedvojbeno i s mnogo osobnog samopouzdanja odgovoriti na to pitanje? I ne baš! Prisjećanja na takvu vrst poduke iz onih davnih dana (Ljetna filmska škola) nisu se, kada je medij filma stekao toliko živahnih pa i agresivnih srodnika, mogla tek jednostavno kopirati.
Sjećam se da su profesori hrvatskog jezika ili voditelji kinoklubova - inficirani 'opakim' virusom filma - bili upali u neko hipnotičko stanje egzaltirane zaigranosti i da su - blago koordinirani voditeljima - ganjali svoje filmske zamisli šibenskom, a potom i crikveničkom rivom - čvrsto vjerujući da se u darovita čovjeka - neovisno o njegovu obrazovanju - podjednakom lakoćom javljaju nadahnuti stih kao i sugestivna filmska slika. Doduše, nije da ne bi moglo biti i tako, ali kako između umijeća tvorbe stiha i procesa artikuliranja filmskog prizora ima znatnih razlika, dogodilo se bilo da sam baš ja kao dokumentarist - tih davnih sedamdesetih - bio u prilici posvjedočiti o tome do koje se mjere rečena profesorska zaigranost znala zapetljati u sebe samu rezultirajući nehotimičnim grotesknim efektima.
Možda sam rješenje enigme o pristupu bio načeo već u Zagrebu kada sam razabrao da se pred ljudima koji će - radoznalo i s mnogo vjere – stići podno Draškovićeva dvorca da bi se informirali o temeljnim pitanjima tvorbe filma baš nipošto ne može i ne smije improvizirati. Osobito ne pred onima koji će iz Trakošćana otići ne da bi sami pravili filmove, nego da bi druge podučavali kako se to radi. U svjetlu tih spoznaja spontano mi se bila nametnula ideja da radoznalu pogledu ljudi još itekako gladnih teorijskog i praktičnog znanja o filmu izložim kompetentnu filmsku ekipu - one koji su vični svom poslu i koji će biti kadri suvislo tumačiti njegova počela i njegova načela.
U svom je nastupu, odmah se to pokazalo, ekipa znatno atraktivizirala nastavu. Tako umnoženo predavačko tijelo već je svojim 'višeglasjem' dokinulo pošast monotonije duga izlaganja i odmah nametnulo neku vrst simetričnog edukacijskog poučka: isto kao što će ekipa one temeljne teorijske postulate slikovito pothranjivati sugestivnim – koliko poučnim toliko i duhovitim – primjerima iz prakse, jednako će tako u izvedbenu dijelu naći ili morati naći vremena da svako bitnije pojedinačno rješenje smjesti u odgovarajući (teorijski) kontekst.
No, skučenost 'operativnog' vremena uvjetovala je teorijsku pregnantnost uvodnih napomena. Više nego o prirodi dokumentarizma ili o njegovu odnosu spram igranog ili eksperimentalnog valja govoriti o naravi dokumentarističkih pristupa, osobito o globalnoj dihotomiji između priređivačkog i zatjecajnog. Prije nego o njegovoj povijesnoj genezi ili o svoj množini dokumentarističkih vrsta treba upozoriti na neka globalna uvjerenja dokumentaristike, primjerice na moćnu struju narativno strukturiranih dokumentaraca ili na one s prevladavajuće lirskim karakteristikama... Svakako valja definirati što se podrazumijeva pod scenarističkom zamisli, što karakterizira scenarij za dokumentarni film, na čemu se temelji režija filma 'oteta od života'...
Predavački tim svakako će morati znati objasniti na kojim se članovima temelji dokumentaristička ekipa, što tko radi u njoj i kako funkcionira na terenu; polaznici s prošlogodišnje Škole na visokom su mjestu bili rangirali spoznaje o jednostavnom, a nezaobilaznom fenomenu svakog snimanja zvanom skript ili o osobito važnom poslu iz pripremne faze oličenog u takozvanom – operativnom planu.
Promatrajući iz najneposrednije blizine rad profesionalne ekipe, polaznici, htjeli to ili ne, i sami postaju dio organizirane igre; oni su zapravo u njoj već od onoga trenutka kada su se, samostalno, razmiljeli bednjanskom dolinom da bi, u njezinoj otužnoj 'ispražnjenosti', otkrili dokumentarizmu zanimljive preostale tragove života. Čak ako se, nakon dobro obavljena istraživačkog posla, i dogodi da njihove zamisli izgube u srazu sa idejama 'profesionalca' (na 3. Trakošćanu sami su odlučili da se napravi dokumentarac o lokalnom poštaru koji opslužuje cijelu bednjansku dolinu), čak će im i tada debata o njihovim scenarističkim prijedlozima dati niz zanimljivih, nadasve poticajnih odgovora na pitanja o prirodi posla koji prethodi dokumentarističkoj 'egzekuciji'. Premda su prošlogodišnje scenarističke pretrage Doline bile otpočele dvjema strogim zabranama (ne Dvorac, ne Škola), polaznici su uspjeli osigurati svake pažnje vrijedan fond ideja dostatan za desetak budućih Trakošćana!
Ekipa pojačana s dvanaestak budućih voditelja videodružina – hoće li obaviti svoj zadatak kako treba – mora zadržati visok ritam timske zaigranosti; takvo što može se postići izravnim uključivanjem pojedinaca na važna mjesta u ekipi; pokazalo se da se profesori umiju nositi sa skriptom, da se dobro snalaze kao pomoćnici režisera, da nakratko vole i sami donositi određene redateljske odluke (plan, rakurs...). No, da se monolitni profesorski korpus ne bi s vremenom, pogubno raspolovio na zainteresirane 'aktiviste' i pasivne promatrače (od kojih se neki mogu izroditi u 'durljivi' višak), bit će posve dostatno ako ih se hokejaškom brzinom, ubacuje i izbacuje iz igre! Da su neprestano sastavnim dijelom zaigranoga tima.
Dakako, ako je riječ o dokumentarcu s naglašeno terenskim karakteristikama i ograničenim brojem termina snimanja, ekipa će – tragajući za dokumentarističkom autentičnošću, za lirskim i poetskim – morati neprestance stavljati na ozbiljnu kušnju svoje tjelesne potencijale; jednu damu je, s prošlogodišnjeg snimanja, bila – nakon zahtjevnih veranja po zagorskim bregima – spopala glavobolja, a druga se požalila na ubrzano kucanje srca, ali na kraju su obje – prethodno kategorički odbivši sugestiju da odustanu od daljnjih štrapaciranja – nadvladale prolazne poteškoće i – bogme – 'za nagradu' zauvijek upamtile određena filmska znanja.
Budući da se, umjesto na papiru, dokumentaristička 'knjiga snimanja' skriva u zagonetnoj šarolikosti života, na ekipi je da otkriva i slijedi njezine znakove; hoće li u tome biti uspješna, mora ostati maksimalno otvorena spram kvalitetnijih rješenja koja će se, ako je ekipa uspjela upasi u pravu 'špuru', početi sama 'nuditi'. S prolaskom vremena ta će novouspostavljena hipertrofirana ekipa sve više početi funkcionirati kao koherentna cjelina prožeta zajedničkim edukativnim zadacima i usmjerena k zajedničkom cilju; u onom će finom unutrašnjem procesu uzajmne osmoze – stalne izmjene pročišćenih informacija i sugestivnih ideja – ideje i predmeti lagano početi cirkulirati i u smjeru predavačkog – na dijalog uvijek spremnog – dijela ekipe. Iz prošlogodišnjeg iskustva upozoravam na važan podatak da su se pojedini polaznici, zbog prethodna filmskog znanja stečena u različitim prigodama i s raznolikih pobuda, znali ponijeti i sa zahtjevnijim zadacima; primjerice, jedna je profesorica, dok smo još vjerovali da će film posjedovati pisani komentar, usporedo sa snimanjem dokumentarca i sama – da nam ne bi kasnila posprodukcija – pokušavala artikulirati tekstovni dio filma; jedan se mlađi TV-režiser – dok smo se još nadali da ćemo moći snimiti i dodatni film – iskazao u suptilnu razgovoru sa starijom ženom koja nam se učinila zanimljivom upravo dokumentarističkog stajališta; a jedna tankoćutna eksperimentalistica, već autorica dvaju iznimno zanimljivih i nagrađivanih filmova, bila je odabarala primjerenu glazbu za naš film.
S vremenom se otkrilo da su polaznici bili ponijeli i neke dokumentarce, svojih đaka ili vlastite; projekcije tih filmova i živahni razgovori koji su bili uslijedili o njima dali su dodatna šarma i korisnih poticaja životu i radu dokumentarističke radionice. A djelce spomenute eksperimentalistice, koje su polaznici na vlastiti zahtjev pažljivo odgledali dva puta, potaknulo je bilo dijalog o tome što je u njezinu filmu dokumentaristička podloga, a što stilizacijske intervencije koje su tvorevinu 'opremile' intrigantnim eksperimentalističkim štihom.
Jednom zaigrana ekipa, čija se glad za spoznajama pokazala apsolutno nepotrošivom, znala je one osobito radoznale pojedince natjerati da i nakon snimanja, u kratkim trenucima predaha, odu do ranije otkrivenih dokumentaristički intrigantnih slučajeva - primjerice do prognane Vukovarke s troje djece u trošnoj vikendici bez struje - i da razgovaraju, bez obzira što su znali da u našem 'prebukiranom' operativnom planu više nema mjesta za još jednu ljudsku sudbinu, za još jednu potresnu životnu priču.
I dok se počelo činiti da - zbog milosti oslobođena 'ljubavnog žara' koji je s lakoćom upravljao ekipom - više nema poteškoća koje se ne bi moglo svladati, da se zapravo to pravljenje filma prometnulo u zajednički gušt, pogodila nas nemila spoznaja da neki i nisu baš bili najzadovoljniji karakterom našeg posla; posredno saznasmo da su dvije polaznice uzalud očekivale da će u dokumentarističkoj radionici dobiti i najkonkretnije poduke o rukovanju kamerom i - u skladu s tim - veću samostalnost na terenu. Nije da se u razrješavanju svrhe dokumentarističke radionice nije izgubilo i ponešto dragocjena vremena, ali isplatilo se upozoriti spomenute dame da Škola, pokraj tolikih drugih korisnih stvari, ima i stručnjake - kvalificirane i kompetentne - koji u svojoj radionici podučavaju o kameri i umijeću snimanja. Zauzvrat, jedna profesorica koja je bila okupila u svojoj školi brojčano impresivnu videodružinu, upoznala je bila naš mali skup s činjenicom da su njezini đaci, i prije no što su postali članovima družine, izvrsno vladali svojim kućnim kamerama - u svakom slučaju kudikamo bolje od profesorice...
Ostalo nam je bilo i ponešto vremena da polaznici naprave male inventare lokalnih potencijalno zanimljivih dokumentarističkih tema, da o njima porazgovaramo i da se potenciraju one kojima bi se, kada se vrate đacima, mogli posvetiti. Našlo se bilo vremena da se pogledaju i neki dokumentarci; dirnuo ih je 52-minutni Dečko kojemu se žurilo i naveo da razgovaraju o temi i postupcima u tom osebujnom ostvarenju.
Da smo za tog relativno kratka druženja i zaista bili izrasli u pravu ekipu koja je uspjela obaviti zadatak, o tome smo na kraju dobili osobitu potvrdu - oćutjesmo tugu rastanka!
Iskustvo radionice za dokumentarni film s 3. Trakošćana može se rezimirati u dvije točke; ekipa profesionalaca pravi svoj film, a polaznici ga pak posvajaju, čine svojim aktivnim sudjelovanjem u procesu njegova nastanka.






Škola medijske kulture
_____________________________________________________________________

Udruge

Mira Kermek-Sredanović:
KREATIVNOST MLADIH I NOVE TEHNOLOGIJE
(s okruglog stola u održanog u sklopu programa 40. revije hrvatskog filmskog i video stvaralaštva djece i mladeži )

Okrugli stol 40. revije ne bi trebalo shvatiti samo kao prigodničarski, obljetnički, ali 40. revija jest povod da se u kratkoj retrospektivi rezimira put filmskog i videostvaralaštva mladih u protekla četiri desetljeća - barem u svojevrsnoj statistici, ako ne i estetskoj valorizaciji.
Više od 170 dječjih kino i videoklubova javljalo se u proteklih četrdeset godina na revijama, a to je najbolji pokazatelj njihove aktivnosti - povremene ili kontinuirane. Tom broju valja pribrojiti i tridesetak klubova srednjoškolaca, koji se na revijama javljaju od 1996. godine.
Sudeći po broju prijavljenih klubova na revijama i broju njihovih radova, dječje je filmsko stvaralaštvo doživjelo vrhunac u razdoblju od 1975. do 1980., godinama kad se na revijama javlja 34 - 44 kluba s 81 - 103 filma. Stanovita stagnacija, kvantitativna, započinje početkom osamdesetih godina i očituje se u smanjenju broja aktivnih klubova, pa onda i u broju ostvarenja devedesetih godina, traje sve do poratne 1996. godine.
35. revija u Osijeku, nakon petnaestak godina bilježi 31 prijavljeni klub (a broj prijavljenih klubova nije dosezao broj 30 od 18. revije Šibenik 1980.) I od tada do danas, od 35. do 40. revije kontinuirano se povećava broj kino-videoklubova i broj prijavljenih radova, da bi na 39. reviji u Čakovcu bilo prijavljeno 56 klubova s 106 radova, a 40. revija u Pagu bilježi rekordni broj - 75 klubova sa 142 videorada.

Premda ne postoji nijedan dječji kino/videoklub koji bi trajno djelovao četrdeset godina, valja respektirati i one koji su u ovom specifičnom obliku dječjeg stvaralaštva izdržali deset i više godina, a u tom popisu veterana posebno mjesto pripada KK Slavica iz Pitomače sa sudjelovanjem na 31. reviji, KK Dom, pionira I. L. Ribar - Dom mladih Rijeka na 28, KK OŠ Kozala na 27, ŠAF na 21, KK Biokovo - V. Mihaljević iz Makarske na 22 revije.
U proteklih četrdeset godina dogodile su se bitne promjene u dječjem filmskom stvaralaštvu, što se djelomično reflektiralo i u imenu Revije - od Susreta pionira kino-amatera Hrvatske (1962) preko Revije dječjeg amaterskog filma Hrvatske (1971), Revije dječjeg amaterskog filma i videa Hrvatske (1990) do Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži (1996).

Revija danas prezentira stvaralaštvo mladih od sedme do devetnaeste godine, a te su se dobne granice počele pomicati početkom sedamdesetih kad mlađi osnovnoškolci ulaze u filmsku obitelj, a od 1995. dobna se granica pomiče i na srednjoškolce. Ali još bitnije promjene događaju se u sferi interesa mladih - njihovih tematskih, žanrovskih, multimedijskih i tehnoloških interesa. I ne samo intersa već i njihovog obrazovanja i informiranosti (misli se na video i računalnu tehnologiju). Kao što su sedamdesetih i osamdesetih godina prepoznatljivi, pa i očekivani izvrsni dokumentarci iz Pitomače, igrani filmovi malih Riječana, animirani filmovi Jasenovca, Čakovca, Kaštel Sućurca, Paga, Varaždina, filmovi s mnogo izvornih etnografskih elemenata iz Podravine i Slavonije, prvi ekološki filmovi djece iz Lučkog i Knina, tako je osobitost devedesetih godina oživljavanje centara dječjeg i srednjoškolskog stvaralaštva u Zagrebu i okolici, Osijeku, Karlovcu, Zaprešiću, Šibeniku… koji donose svježe ideje i rješenja.
Nove generacije promatraju svijet zbilje katkada kritički ili s čuđenjem, s humornim odmakom naglašenije negoli generacije prije njih, a transformirajući svijet zbilje u svijet fikcije pokazuju sve viši stupanj integracije u svijet vizualnih medija.
Mediji, ali i zbilja koja ih okružuje, ostavljaju prepoznatljiv trag u videoradovima mladih (primjerice sve prisutnije nasilje u njihovim ostvarenjima ili geg u jednominutnim filmovima…). Njihov diskurs katkad je kritički ili s ironijskim odmakom, naročito kod srednjoškolaca, što je i očekivano za tu dob, a najbolji dječji radovi kao i prije nekoliko desetljeća, uvijek i ponovno plijene svježinom dječjeg doživljaja ili promišljanja, bez obzira što se godinama mijenja tematska sfera njihovih interesa.
Devedesetih godina dogodila se i potpuna generacijska promjena voditeljskog kadra (V. Majcen, pišući o 37. reviji - Pregrada 1999, spominje podatak da samo četiri voditelja, sudionika Revije, imaju staž dulji od deset godina). Filmske radionice za voditelje u organizaciji HFS-a bitno doprinijele su dolasku nove generacije voditelja, ali i stvaranju novih dječjih i srednjoškolskih klubova.
Sadašnji voditelji, u sve većoj mjeri, a posljednje dvije-tri godine moglo bi se reći isključivo, koriste se videotehnikom. Tehnološka je novina i sve zastupljenija računalna tehnika u izradi filmova mladih, što zahtijeva drukčiju strukturu znanja voditelja (naravno i mladih), pa i oblike djelovanja klubova mladih. Uvažavajući sve promjene koje su uočene posljednjih desetak godina, predlažem da danas raspravljamo o nekoliko bitnih pitanja koja se nameću kad razmišljamo o filmskom/ videostvaralaštvu mladih:
kreativnost mladih i nove tehnologije
uloga voditelja i njihovo obrazovanje
vrednovanje videoradova mladih

Naravno da rasprava ne isključuje i druga pitanja vezana uz stvaralaštvo mladih.


Kreativnost mladih i nove tehnologije

Kao što je već rečeno, mladi su devedesetih godina zamijenili filmsku kameru videokamerom, pa se na revijama (od 30. revije u Pregradi) broj filmskih radova smanjuje na gotovo simboličan broj, a ova 40. revija prva je na kojoj nije prijavljen nijedan rad na filmskoj vrpci. To je bilo i očekivano iz više razloga - videotehnika je klubovima dostupnija, jednostavnija, jeftinija, a nakon desetak godina moglo bi se ustvrditi da su i mladi i voditelji prevladali početničke slabosti nesnalaženja u novom mediju (duljina radova, nekritičko prenošenje televizijskog iskustva u videoradove i sl.)

I najveći zaljubljenici u filmsku vrpcu prihvatili su mišljenje filmologa, koji uspoređujući videozapis i filmski zapis ustvrđuju da je razlika tek u "… ostvarenjima zajedničkog tipa…tip koji je zajednički tim zapisnim ostvarenjima jest tip izlaganja, priopćenja… Film i video s tog stajališta pripadaju istom priopćajnom području, istom znakovnom sustavu". Usvojeni filmski jezik i geneza ostvarenja u biti se ne razlikuju - film i dalje egzistira, ali sada u drugome obliku. I još jedna tehnološka novina - sve prisutnija računalna tehnika u doradi/ izradi videoradova, što jest bitna novina, ali bi o njoj valjalo raspraviti i sa stajališta pedagoško psihološkog. ( H. Turković: Videodjelo naspram televizijskog i filmskog djela, Zapis, Škola medijske kulture, 2001 str. 72). Nove tehnologije pretpostavljaju obrazovanog i informiranog voditelja (misli se osobito na informatičko obrazovanje i kontinuirano praćenje tehnoloških i tehničkih novina), ali i mlade u klubovima.
Članovi klubova - djeca i srednjoškolci - ne bi smjeli u određenim fazama nastajanja videoradova biti samo u ulozi promatrača, nego aktivnog sudionika. Ukoliko mlade zbog njihove neinformiranosti (neobrazovanosti) ili zbog nedostatka opreme stavljamo u poziciju promatrača, postaje upitno uvažavanje njihove kreativnosti pa i autorstva ostvarenja.
Kreativnost mladih ne bismo trebali, pa ni mogli, zbog novih tehnologija redefinirati, jer neki kriteriji po kojima prepoznajemo kreativnost ostali su nepromijenjeni bez obzira na promjene u estetskom senzibilitetu današnjih generacija mladih. Tako kreativnost mladih i dalje prepoznajemo u osjetljivosti na probleme, sposobnosti receptivnosti za dojmove i ideje, pokretljivosti u reakcijama na vanjske podražaje i doživljaje, originalnosti, sposobnosti preoblikovanja, sposobnosti analize i sinteze…a suvremena pedagogija i dalje upozorava: Ne gušiti dječju kreativnost.

Pri primjeni videokompjutorske opreme najupitnije je dječje aktivno sudjelovanje u nastajanju animiranih filmova, kad se veći dio filma ostvaruje u računalu.
Osnovni preduvjeti u tom slučaju, a da bismo mogli govoriti o djetetu kao aktivnu sudioniku čiju kreativnost ne sputavamo ili ne zanemarujemo u cijelom procesu nastajanja djela, jesu oprema i temeljito računalno obrazovanje voditelja, ali i djece. Ukoliko ti preduvjeti nisu ostvareni, savjet je iskusna voditelja da se videoračunalnom opremom koristi samo u smislu usnimavanja (mogućnost snimanja pojedinačnih sličica) kao zamjena za filmsku kameru. Dječju ćemo kreativnost u tom slučaju poštovati, a dijete će ovladati zanatom, što ne umanjuje njegov stvaralački pristup i računalo će pritom biti tek alat. Kod igranog i dokumentarnog filma nove tehnologije bitno ne mijenjaju pristup mladima u smislu uvažavanja njihove kreativnosti.


Uloga voditelja i njihovo obrazovanje

Pitanjem uloge voditelja u klubovima/družinama filmski su se pedagozi često bavili, pa i organizacijom i oblicima rada u klubovima/družinama. Kako u klubovima djeluje nova generacija voditelja, dok su se uvjeti rada u njima bitno promijenili u proteklih desetak godina, ne bi bilo naodmet da se u program obrazovanja u Školi medijske kulture uključe i programski sadržaji poput organizacije kluba/družine, oblika i metoda rada, a naročito psihološko-metodičkih programskih odrednica o kreativnosti mladih, uvažavanjem i jezika, likovne i glazbene kulture, informatike…Na taj bi način obrazovanje voditelja bilo stupnjevito, ali i cjelovito, što je već novim programom obrazovanja voditelja u Školi medijske kulture velikim dijelom dostignuto.

Stručno i pedagoško obrazovanje voditelja, njihovo praćenje tehnoloških novina bitno je kao i tehnička potpora - oprema u klubovima ili centrima gdje se ona iznajmljuje ili koristi.
Događa nam se katkada da mladi nadmašuju učitelje u informiranosti o multimedijskim sadržajima i u računalnom obrazovanju. I to su bitni razlozi za permanentno obrazovanje voditelja ne bi li oni u klubovima/ družinama doista bili suvremeni voditelji.

Vrednovanje videoradova mladih

Vrednovanje videoradova mladih u stručnim žirijima ima u nas četrdesetogodišnju tradiciju, a pritom nije toliko bitna tradicija koliko svrha ocjenjivanja, pa i izbor radova koji se prikazuju na revijama.
Vrednovanje, kao i u drugim područjima stvaralaštva mladih, ima prije svega motivacijsku ulogu. Pritom bi valjalo zadržati ujednačenost kriterija (pristupa) u valorizaciji, jer promjene u pristupu valorizaciji mogu zbunjivati mlade autore, ali i voditelje. Naravno da se estetski kriterij ne može izostaviti, ali valja uvažavati i dob mladih, kao i inovativnost i originalnost u pristupu u prispjelim radovima.
Podjela u četiri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani film i tzv. otvorena kategorija, katkada zbunjuje, posebno u otvorenoj kategoriji, a već nekoliko godina ponavljaju se primjedbe o reportažama mladih koje se sa Lidrana sele na Reviju. Prijedlozi su da se reportaža uključi kao posebna kategorija na Reviju, odnosno da se najbolja reportaža s Revije prikazuje na Lidranu.
Sve veći broj klubova/družina srednjoškolaca, pa onda i prispjelih njihovih videoradova na Revije, povećava broj revijskih projekcija. Treba li produljiti Reviju za još koji dan ili odvojiti dječju od Revije mladeži? Ima argumenata i za jedno i za drugo rješenje. I o tim bi pitanjima bilo dobro raspraviti.
Bitno je, dakle, da stručni žiriji u svojim prosudbama bitno ne mijenjaju stavove u pristupu stvaralaštva mladih, a da uvažava promjene koje se događaju u tehničkoj sferi medija.

***

Hrvatska s gotovo pedesetogodišnjom tradicijom djelovanja dječjih kinoklubova i četrdesetogodišnjom tradicijom jednogodišnjih smotri filmskog/videostvaralaštva mladih, morala upravo zbog takve tradicije, ali još više zbog mladih, pratiti suvremene trendove u medijskom odgoju i obrazovanju mladih. To zahtijeva kontinuirane programske inovacije u školskim programima, u obrazovanju učitelja i ulaganje u opremu. To je imperativ suvremene škole.

Petar Krelja