Film je sufinancirao Gradski ured za kulturu grada Zagreba.
S jedne strane granice hrvatsko mjestašce Gunja, a s druge gradić Brčko koji u republici Bosni i Hercegovini ima status distrikta. Povezani su mostom preko kojega, bez osobitih formalnosti, svakodnevno, u oba pravca, kolaju ljudi, a za radnih dana i oveće grupe školaraca.
Zapravo, hrvatska Gunja (sa svojih pet do šest tisuća stanovnika) trajno je – ekonomski, kulturološki, obrazovno - upućena na Brčko. Nekoć su se trudnice iz Gunje odlazile porađati u brčanskoj bolnici; tako rođenoj djeci danas je zajamčeno dvostruko državljanstvo. Njima, ali i tolikim drugim stanovnicima Gunje (i okolnih sela) susjedni gradić je privlačan i iz egzistencijalnih razloga: tamo su mnoge kućne potrepštine (uključujući hranu) znatno jeftinije no u Hrvatskoj; u Brčkom je polaganje šoferskog ispita upola jeftinije nego li u Lijepoj našoj. Napokon, mladež u večernje sate odlazi iz sumorne Gunje preko mosta da bi se, u tamošnjim kafićima, razonodila; prema svjedočenjima mnogih, u Brčkom se, za razliku od Gunje gdje u potpunosti dominira glazba s jeftinim "narodnjačkim" štihom, može slušati i kvalitetan rock.
"Propusnost" granice između dviju zemalja, kao dokaz o svake hvale vrijednom promicanju dobrosusjedstva, ima i svoje "tamno“ naličje. Nekoć je "pola“ Gunje radilo u Brčkom: s početkom rata, kada je srušen most, svi koji su tamo radili ostali bez posla. Surovo osiromašenje stanovnika Gunje osobito je teško pogodilo srednjoškolce mjesta uz Savu: budući da u Gunji nema srednje škole, učenici su upućeni na Županju, koja je 35 kilometara udaljena od Gunje, na Vinkovce ili čak Osijek; kako njihovi (mahom nezaposleni) roditelji nisu u mogućnosti da im plaćaju putne troškove, a s takvim se nečim nisu mogle ili nisu htjele ponijeti niti odgovarajuće socijalne ustanove u Hrvatskoj, obiteljima nije preostalo ništa drugo do da svoju djecu upišu u brčansku srednju školu (gdje je nastava dobrim dijelom prilagođena obrazovnim potrebama učenika iz Hrvatske). No, to školovanje preko granice, koje učenike oslobađa gnjavaže svakodnevnog putovanja autobusom (koji se ne grije i koji je na rubu upotrebljivosti) relativizira spomenutu roditeljsku uštedu; naime, oni koji se školuju u drugoj državi, prema važećim hrvatskim zakonima, gube pravo na dječji doplatak, a takvih je čak sedamdeset i dvoje!
Paradoksalno, nešto imućnija hrvatska djeca iz distrikta Brčko (općenito iz tog dijela Bosne i Hercegovine) mogu ono što ne mogu djeca iz Gunje: kolima roditelja ili autobusima odlaze preko mosta (u Gunju, Županju, Vinkovce, Osijek) da bi se školovali prema obrazovnim uzusima važećim za Republiku Hrvatsku.
Osim što je težišni dio filma Preko granice posvećen interpretaciji trpkog socijalnog paradoksa školovanja hrvatskih učenika u distriktu Brčko (dodatno otežanog trendom masovnog iseljavanja ljudi iz tog kraja), on ukazuje i na posvemašnju duhovnu pustoš regije uz Savu, koja je mladež (i ne samo Gunje) i u svakom drugom pogledu okrenula k Brčkom.
Pa ipak, olakotna strana ove poprilično depresivne priče sadržana je u fleksibilnosti same granice; ljudi se bez ikakvih smetnji kreću u oba pravca pa mnogi drže da bi taj granični prijelaz - sa svoje "mekoće", tolerantnosti i svake hvale vrijedne propusnosti između dviju država, mogao postati primjerom prakticiranja – dobrosusjedstva.
FILM
|
)
)
)
)
)
