Dalekih šezedesetih tek utemeljeno prekosavsko naselje Zapruđe bilo je napučeno mladom populacijom. No, to je naselje u našem vremenu osvanulo kao naselje staraca i invalidnih ljudi. Pa ipak, to naselje – takvo kakvo jest – krije nekoliko neugaslih oaza – ljudskosti. Među neformalnim a istaknutijima ide svakako krojački salon Tereza, čiju vlasnicu – Terezu – rese neke neprijeporne vrline. Osim što je osvjedočeno vrsna krojačica, koja se umije nositi i s najzahtjevnijim modnim zahtjevima, ona se – silom prilika – morala prispodobiti siromašnoj klijenteli naselja ograničivši se tek na sitne prepravke već iznošenih odjevnih predmeta. No, usporedo sa svojim krojačkim poslom, Tereza je – osjećajna kakva jest – otvorila vrata svoga salona i onim brojnim nesretnim ženama sa stubišta (ali i drugih zgrada u naselju) koje su stjecajem životnih okolnosti ostale posve same i koje su u Terezi našle suosjećajnu slušateljicu i sugovornicu... |
)
)
)
