Jedno od meni najljepših kina je ono u gradu i na otoku Visu, s golemom bugenvilijom koja prekriva trećinu platna, pozivanjem okolne mularije koju majke vabe da dođu na večernju spizu, prikazom Bartola Kašića koji upravo uplovljava u luku i svakonoćnom bukom života što teče svojim ritmom. A najzačudnije je kako ništa od toga ne smeta pri gledanju filma, čak ni ljudima poput mene koje inače izluđuje šuškanje papira, razgovori publike za vrijeme projekcije, treskanje cijelih redova zbog stalnoga traganja za pravom pozicijom onoga na čemu se sjedi i dizanje prije završetka špice i filma.
Prva ovogodišnja projekcija na 22. školi medijske kulture održana je u dvorištu palače Sermage, pod nebom na kojem je prvo dominirala Sjevernjača, a poslije se cijelo osulo svjetlucanjem i pretvorilo kino u zvjezdano, pa su gastronomski mirisi i buka koji su dopirali izvana, i komarci koji su dolazili odasvud, bili tek podnošljiva nevolja. Ove su godine projekcije pod stalnim znakom pitanja i ovisne o epidemiološkim mjerama koje su u tom trenutku na snazi.
Uoči projekcije sretosmo u gradu, pred Gradskom vijećnicom, kako snimaju neki svoj film, redatelja i montažera Damira Čučića, inače dugogodišnjeg voditelja, od 2004. godine, radionice za dokumentarni, a poslije i za eksperimentalni film na ŠMK, i snimatelja Marinka Marinkića koji je na Školu prvi put došao 2008., kao član Studija kreativnih ideja Gunja pa idućih godina prošao radionice za kameru i snimanje, montažu, postprodukciju zvuka, dokumentarni film, digitalnu fotografiju, vraćao se kao stručni suradnik prije svega u Čučićevim radionicama, a na kraju upisao i diplomirao kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, radio brojne amaterske i studentske filmove, bio televizijski snimatelj, a danas je jedan od perspektivnih profesionalnih snimatelja s već nekoliko dugometražnih igranih naslova.
Iako su u Varaždinu u isto vrijeme kao i Škola medijske kulture ovaj put nisu nominalno njen dio, al' ne lezi vraže! Jednom školarac uvijek ostaješ Školarac, pa ih odmah uzimamo pod svoje, a ovoga je puta Marinko nastupio i kao direktor fotografije u filmu Ognjena Sviličića Glas i govorio na jutarnjoj analizi sinoć viđenog rada. Projekcije su kao i jutarnje analize jedna od tradicija Škole (neki kažu da ako se dan po jutru poznaje, onda se Škola po analizama), na njima se puno nauči, samo je obično na prvoj malo grbavo. Teško je biti onaj koji će probiti led, reći i suvislo obrazložiti svoje mišljenje i braniti ga pred suprotnim. Uspjehu jutarnje analize pridonose voditelji i njihovi gosti, a oni se razlikuju po spremnosti na dijalog umjesto nametanja vlastitog stava i govorenja ex cathedra, ali još više polaznici. Samo ih treba biti što više i što spremnijih na oštru verbalnu bitku.
Polaznici prvog stupnja seminara medijske kulture slušali su izlaganja mr. sc. Marka Rojnića o filmskim vrstama, rodovima i žanrovima dok se drugom stupnju preko zoom meeting-a, zbog koronskih vremena i specifičnosti, iz daleke Švedske javio dr. sc. Midhat Ajanović i pričao im o slikama koje govore – osnovama vizualnog pripovijedanja. Dan je završio temom Dubravke Kalinić Lebinec, mag. prim. edu. koja je suvereno i zanimljivo govorila o učenici/učeniku ispred, iza i u ekranu (pedagoškim metodičkim sustavima u nastavi filma i drugih medija – primjerima iz prakse).
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com