Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti u Medicinskoj školi Osijek već više od dvadeset godina, pa nabraja dalje: razrednica, članica volonterskog i planinarskog kluba škole, uređivala školski časopis Iglice, članica uredništva Ljetopisa Medicinske škole Osijek, aktivna u Crvenom križu, organizira svake godine gradsku razinu natjecanja LIDRANO, na nastavu joj dolaze studenti, sudjeluje u brojnim projektima…. Oduvijek je uz knjige voljela filmove, ali je bila tek gledatelj no jednog je lijepog dana ravnateljica odlučila da Medicinskoj školi nedostaju filmaši i odabrala baš nju za možebitnu voditeljicu. A ni kameru nije znala upaliti, pa se jako plašila i to jasno verbalizirala, ali ravnateljica se nije dala smesti i poslala ju je u šestu Školu medijske kulture, 2004., u Trakošćan. Štreberski je, kaže, odabrala prvi stupanj seminara medijske kulture i slušala profesora Peterlića kojeg je gledala na televiziji, još kao srednjoškolka, jer su mu emisije bile izuzetno zanimljive, a sad ga je mogla oduševljeno slušati uživo. Uvečer su gledali filmske klasike, ujutro bi slijedile analize. Upijala je sve, kao spužva, naučila puno toga i odlično se zabavljala. Izdvaja još Ivu Škrabala, Hrvoja Turkovića, Nikicu Gilića, Brunu Kragića. Škola medijske kulture za nju je bila škola za život.
TV-reportaža joj je bila prva radionica, Darko Drinovac prva osoba koja joj je dala svoju kameru u ruke. Taj trenutak neće nikada zaboraviti. Dražena Ilinčića, njegov duhovit i inteligentan način sprdanja svega i svakoga, tako profinjen i gospodski, koji je bio jako zabavan. Slijedile su radionice filmskog scenarija (voditelj je bio Goran Tribuson, a nije se baš uživjela, bilo joj je previše statično), pa kamera i snimanje (tu je otkrila jaku voajersku crtu jer ih je voditelj Boris Poljak tjerao da promatraju ljude okom kamere - ništa uzbudljivije!, po cijele dane su se skrivali i snimali krupne kadrove nepoznatih ljudi), onda dokumentarni film s karizmatičnim Damirom Čučićem. E, to je tek bio cirkus. Snimali su povijesni dokumentarac, ali su bile skupina desetak čudnovatih žena koju je jedino on mogao držati pod kontrolom. Najluđe je bilo na radionici glume, poput vrtuljka koji se sve brže vrti. Učitelj Leon Lučev smišljao je igrice, otkrivao nove svjetove u njima, lajali su, psovali, plakali i smijali se, kopali po osjećajima. Igrani film s voditeljicom Snježanom Tribuson koja nije baš nju vidjela u glavnoj ulozi, no ekipa s radionice ju je odabrala pa je imala čast glumiti u filmu Mamina djeca. Snježana je bila veliki autoritet, u svakom trenutku točno je znala što želi i kako će to postići, a polaznici imaju osjećaj da sve rade sami. Svaki od njih piše scenarij, režira, glumi, snima, vidi cijeli proces nastanka filma. Bilo je i druženja, pijuckanja, veselja… Dvije godine je bila u radionici fotografije, a samozatajni Darije Petković je zaslužan da baš jako zavoli fotke, ali i Medijsku školu. Nema boljeg načina da se počne školska godina, napunite se ludom energijom, ideje i kreativnost frcaju posvuda, ma divota!
Nešto od te ogromne energije prenosila je na svoje učenike. Igrali su se i snimali, pravili dokumentarce i malo putovali. Bili su nekoliko puta na Smotri hrvatskog školskog filma, Reviji u Karlovcu, u Dubrovniku na DUFF festivalu. Rad uvijek donese i priznanja, ali ono što je najljepše je povezivanje mladih i onih malo starijih. Uči se od stručnjaka, ali i od svojih učenika. To školovanje ne misli uskoro završiti, nada se još kojoj Školi medijske kulture (montaža ju čeka) i novim školskim filmovima.
Ima obitelj, dvije kćeri, veliku kuću, puno prijatelja. Voli putovati i družiti se i voli svoj posao, uživa u razredu s učenicima. Imaju dobar utjecaj na nju pa ima osjećaj da uz njih sporije stari.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com