O Irskoj, pa makar službeno bila i Sjeverna (poput odnedavno Makedonije) baš i ne znamo puno, iako mislimo da znamo i premda nas je sve više u njoj, a o Belfastu još i manje. Na irskom se zove Béal Feirste ili u prijevodu Ušće rijeke Farset, i glavni je grad sjevernog dijela zemlje koja se već dugo ne miri s činjenicom da je podijeljena. Belfast je i glavni i najveći grad provincije Ulster te drugi po veličini grad na otoku, poslije Dablina, s nešto manje od tristo tisuća stanovnika u užem području grada, a više od šesto na širem. U blizini su ostaci velikog prstena, prethistorijskog kruga koji potječe iz vremena brončanog doba, bar pet tisuća godina unatrag, a na okolnim brdima i ostaci tvrđava iz željeznog doba. Zanimljivo je da stari Rimljani koji su osvojili Britaniju nisu nikad stigli do Irske. Grad je smješten na ušću rijeke, na mjestu idealnom za trgovinu koja ga je i proslavila. Okružuju ga brda Castlereagh i Antrim, a na granici je grofovija Antrim i Down. Trgovačko i svako drugo značenje mu rastu u XVII. stoljeću kad su ga u većem broju naselili Englezi i Škoti, posebno nakon stvaranja brodogradilišne te industrije proizvodnje platna, konopaca i prerade duhana, kad je postao i najveći industrijski centar u cijeloj Irskoj, na početkom XX. stoljeća i najveći irski grad, tada veći od Dublina.
Photo by Dušan Vugrinec
Danas je Sjeverna Irska, koja se na irskom zove Tuaisceart Éireann, jedan od četiri sastavna dijela Ujedinjenog Kraljevstva, a prostire se na jednoj šestini cijelog otoka i obuhvaća šest od devet grofovija povijesne regije Ulster te je ukazom vlade Ujedinjenog Kraljevstva iz 1920. administrativno postala njegov dio. Regija je podijeljena po vjerskom kriteriju, na većinski protestantsku i manjinski katoličku, koja je ostala u sastavu Republike Irske. Nakon ukidanja samouprave 1972. i uspostave izravne vlasti Velike Britanije stanje slično građanskom ratu, započelo 1969., trajalo je sve do mirovnog sporazuma potpisanog 1998., između irskog nacionalističkog pokreta Sinn Fein, protestantske Ulster Unonist Party te britanske i irske vlade.
Fotografije na izložbi otkrivaju neki novi Belfast, manje opterećen slavnom i manje slavnom prošlošću, okrenut prema budućnosti. Vidimo staklene poslovne i stambene tornjeve, posebno jedan s arhitektonskim detaljima koji podsjećaju na okvire slika povješane po fasadi, na sredini zelene, irske livade ultra modernu crkvu s metalnim apsidama oštrih rubova i staklenom središnjicom, pa kontrastne vizure zahrđalih željezničkih tračnica okruženih sivim šljunkom kako se ogledaju u opet staklenoj stijeni neke zgrade. Tu su i mnogi više prepoznatljivi sadržaji poput barova ili autobusnih stanica, odnosno neobičnih reklamnih poruka i umjetničkih grafita po zidovima. Detalji koje prepoznaje majstorsko fotografsko oko.
Izložbu su organizirali Zagrebački foto kino savez i Autorski studio fotografija-film-video, otvorena je 10. ožujka u Galeriji Vladimira Horvata na Trgu žrtava fašizma 14 u Zagrebu, a svoje su radove, ukupno njih dvadeset i osam, izložili članovi i veterani AS-a Milan Bukovac i Milan Bunčić.
Temeljna je ideja pri osnivanju Autorskog studija bila produkcijska neovisnost njegovih članova te, po mogućnosti, bavljenje raznolikim djelatnostima, od fotografije do filma ili videa, i ostalim. Dva Milana višekratno su se dokazala na oba područja, kao autori koji se vrlo uporno drže principa slobode stvaranja te uspješni, često i nagrađivani stvaratelji. Iako su prisutniji i u nekoj mjeri uspješniji kao filmaši ni fotografija im nije manje vrijedna, što dokazuje i sinoć otvorena izložba.
Duško Popović
popoviccdusko@yahoo.com