Što nudi filmskoredateljski prvenac slovenskog glazbenika, performera i društvenog aktivista Marka Brecelja koji je u sedmom desetljeću života odlučio stati i iza kamere? Više od trećine trajanja, oko dvadeset minuta pedesetpetominutnog Brojanja ujesen, zapremaju snimci u kojima Brecelj rasprema stol nakon obroka i – pere posuđe! Bez dvojbe postoje i dosadniji, filmski mrtviji i nepotentniji motivi, no pomisao na to da je pranje posuđa iole zanimljiva radnja vrijedna toliko gledateljske pažnje i vremena, uistinu je posve promašena. Gotovo u svakom slučaju, a posebice u slučaju filma o Marku Brecelju, živom primjeru neumornog kreativca koji skoro doslovno svakodnevno izvodi kakav zabavan i filmičan performans, glazbeni ili druge vrste. Osim toga što je promatranje banalnog postupka pranja posuđa posve nezanimljivo, dodatno iritira činjenica da je ta vizualna građa izabrana nauštrb svega ostaloga iz protagonistova bogatoga, atraktivnoga i izazovnoga repertoara.
U svojoj, nazovimo je, estradnoj karijeri trajnoj više od četiri desetljeća, Brecelj je imao sjajnih i, neizostavno, manje sjajnih trenutaka. Prošao je kroz brojne kreativne uzlete i brojem manje kreativne nesporazume, no Brojanje ujesen može se ocijeniti jednim od najvećih, ako ne i najvećim debaklom u njegovu općenito uzevši hvalevrijednom stvaralaštvu.
Posrijedi je autoportretni dokumentarni film koji je sam autor okarakterizirao kao performirani minimalistički dokumentarni mjuzikl. Nitko tko iole pozna njegov rad, od okretnog, vazda inovativnog i konvencijama ustrajno suprotstavljenog Brecelja nije očekivao standardan slikopisni uradak prilagođen uobičajenim formamai dominantnim modelima, no ishod gotovo dvogodišnjeg etapnog filmovanja kvalitetom je iznevjerio pretpostavke i nade i najblagonaklonijih poklonika.
Rječju, Brecelj se kao filmaš jednostavno nije snašao. Film mu je kao kreativni medij izmaknuo, Brecelj ga nije uspio upregnuti u svoje stvaralačke uzde. Nije se, da kažemo, s njime uspio sporazumjeti. Rezultat je zamorna, na jedvite jade gledljiva papazjanija koja zahtijeva mnogo dobrohotnosti i napora, a zauzvrat nudi vrlo malo, ako išta.
Općenito uzevši, mogli bismo ovdje zapaziti kako je povijest hvatanja popularnih glazbenika u koštac s filmskom režijom, učestalo rađala promašaje. Neki od najvrsnijih i najdarovitijih glazbenika i pjesnika rocka, poput Boba Dylana, Neila Younga, Raya Manzareka ili Princea, u nekom su se razdoblju odlučili okušati kao redatelji. Rezultati su redom bili uvelike nesuvisli te, unatoč brojnim poklonicima i naklonicima, slabo ili nikako gledani. Površno i ukratko, iz toga nije teško zaključiti da stvaralačka intuicija pop-rock glazbenika i poete-stihotvorca nije kompatibilna s filmotvoračkom, da se principi, osjećaji, način razmišljanja i djelovanja kojima grade svoje glazbene tvorevine ne poklapaju s osobinama koje traži tvorba slikopisa.
Marko Brecelj, nakon prve slave s grupom Buldožer u drugoj polovini 1970-ih godina nezasluženo previđen glazbeni gorostas regije, svojevrsna zvijezda margine koja se ispod radara, na rub takozvane pop-rock scene smjestila i vlastitim htijenjima, očigledno u tom smislu nije iznimka.
Brojanje ujesen (Štetje v jeseni)
Na početku spomenut pranje posuđa ktomu je najvećim dijelom snimljeno subjektivnom kamerom, kamericom pričvršćenom Brecelju oko glave, na čelo. Pod dobrohotnim osvjetljenjem moglo bi se reći da je time izbjegnuta moguća doza dodatnog dosađivanja koju bi prouzrokovalo snimanje te bezvezne djelatnosti na klasičniji način, pod očekivanim kutevima, u uobičajenim planovima, uz standardne montažne odluke. No s druge strane, vrlo nemirna, neprekidno pokretna kamera širokokutnog objektiva na Breceljevu čelu itekako otežava gledanje izazivajući efekt morske bolesti, što ionako nezanimljivu radnju čini jedva gledljivom i u najprostijem psihofizičkom smislu. Rado rabljena i u drugim situacijama toga filma, čeona nas kamera, povrh toga, lišava vizualnog kontakta s Breceljevim licem, pogleda na nj, tj. na pretpostavljeno privlačnog središnjeg protagonista zbog kojega će mnogi uopće i poželjeti gledati Brojanje ujesen.
Pritom se pri rubovima kadra počesto vidi da su uza nj nazočna još dvojica snimatelja koji neprestano snimaju te postaje prilično jasno da je ponuda snimke subjektivne čeone kamere u završnici konačan rezultat redateljskog izbora među više mogućnosti, a ne nekog možda nužnog razloga drugog podrijetla. Dojam je, jer tvrditi ne možemo, da se autor naprosto djetinje dao zavesti, zapanjiti dotad mu slabo poznatim tehničkim čudom pa je diletantski nepromišljeno pomislio kako ta napravica nije jedno od sredstava, nego i vrhunski domet suvremenog filmskog izraza.
Drugi temeljni motiv koji se provlači kroz film i izmjenjuje sa sudoperstvom jest Breceljevo skrbljenje za bolesnika koji, između ostaloga, ima problema sa stolicom. Toj liniji pripada i veliki finale performiranog minimalističkog dokumentarnog mjuzikla u kojem autor smješta kameru u nužnik tako da imamo izravan pogled na stražnjicu i anus rečenog bolesnika iz kojega izlazi, a vizualno kao da na nas pada - izmet. Odbojno, degutantno i vulgarno. I čemu? Ako je riječ o želji da se bude originalan, sjećanje priziva misao koju je u razgovorima o vrijednosti originalnoga u filmskoj, a i u drugim umjetnostima, nerijetko znao izgovarati hrvatski redatelj Zoran Tadić. „Ja bih sada mogao odskakutati na glavi odavde do Trga bana Jelačića. I to bi bilo jako originalno. No bilo bi i jako glupo,“ govorio je Tadić.
Tek u trećem planu Brojanja ujesen, malne usputno, nabacani su krnji istršci najzanimljivijega, Breceljevih performiranih izvedbi mekog terorizma, kako posljednjih desetljeća naziva svoje službeno (na pozornicama) ili samoorganizirane (na ulici) aktivističke nastupe, snimljenih u Kobaridu, Mariboru, Kopru, Ljubljani, Splitu, Sarajevu i Beogradu. No sve to, kao i identitet gore spomenutog bolesnika i razlog njegova pojavljivanja u Brojanju ujesen – riječ je, nota bene, o slovenskom umjetniku Daniju Kavašu kojeg su Brecelj i supruga mu Arijana njegovali u vrijeme snimanja - možemo saznati tek izvanfilmskim istraživanjem podataka, jer ništa od toga u filmu nije ni izdaleka objašnjeno, ni pojašnjeno. Nemar ili neznanje?
Tijekom filma, uglavnom za pranja posuđa, Brecelj pjeva nekoliko svojih odličnih pjesama - Nebitnica, Vsi smo ponosni, Na trdna tla, Akacije so v akciji, Mezek prehiteva, Svuda ljudi, svuda zastave – iz ciklusa takozvanih bjelačkih duhovnih pjesama prikupljenih na DVD-izdanju Samospevi iz 2015., što donekle ublažava opći osjećaj zamora, a najdragocjeniji trenutak, onaj u kojem Breceljeva kantautorsko-izvođačka veličina časkom bljesne u punom sjaju kad uz električnu gitaru otpjeva dva stiha iz pjesme Črni Peter, traje točno 23 sekunde.
Izveden uz koban manjak strpljivosti i usredotočenosti, Brojanje ujesen, zasigurno jest autentičan dokument određenog kratkog razdoblja Breceljeva života i stvaralaštva, no odveć zbrkan i nejasan da bi mu se mogla pripisati vrijednost veća od arhivske, moguće interesantne tek istraživačima koji će eventualno u budućnosti do tančina proučavati njegov lik i djelo. A ponajprije je dokument redateljskog debi debakla inače iznimno darovitog kreativca koji se malo kad okliznuo tako nespretno kao ovom zgodom.