Sve je počelo davne 2002. godine. Naime, i prošle godine, iako ne slučajno, nalazili smo se u Berlinu, na festivalu neprofesijskih filmova. Festival je, kao i ove godine, trajao tri dana, a projekcije su se održavale do kasno u noć. Sve to nije nas spriječilo da svjedočimo i projekciji najboljega filma, koji nam se, kao i kritičarima, najviše svidio. Bio je to ukrajinski animirani film, zbog kojeg od tada noćima nismo spavali. Ne, nije se radilo o nekom Mrak filmu, nije bilo krvi - već smo osjetili neku očaranost. I tako je to bilo. Motivacija nam je sve vrijeme bila na visini. Željeli smo da se ove godine neki drugi klinci isto tako dive našem filmu. Iz Zaprešića smo krenuli oko pola jedan u noći. Moja ekipa i ja: voditelji Jadranko i Miro, punoljetni Škoc i maloljetnici Nikola i Justina. Zapravo, i ne znam što se događalo za vrijeme putovanja jer sam pretežno spavala. Sjećam se samo odvratno skupih pića - Mineral waser - 15 ćuna! U Berlin smo stigli prijepodne. Negdje oko pet popodne svi smo se busom odvezli u WABE, dvoranu u kojoj se održavala projekcija. Ein Fenster zum Osten festival je nekomercijalnoga filma istočne Europe. Projekcije su se održavale dva dana i dvije noći. Bile su podijeljene na blokove. Prije početka novoga bloka filmova kritičari su raspravljali o njima. To mi je baš bilo zgodno. Neka mišljenja poklapala su se s mojima, a neka su me pak pozitivno ili negativno iznenadila. Nekad mi se čak učinilo da ti stričeki i tete znaju svoj posao. Filmovi su bili podijeljeni po kategorijama. Filmaša je bilo iz Njemačke, Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine, Rusije, Italije... i ostale Europe. I naravno, mi iz Hrvatske (Lijepa naša Hrvatska, Hrvatska...). Autori su bili odrasli, ali bilo je i djece. Ujutro me oduševio njemački doručak - švedski stol - šunka, jaja, prepelice (zamalo), banane, orasi, kruh, musli... koji je obilato i poglavito iskoristio jedan naš član. Za ručak i večeru dobili smo bonove kojima smo kupovali klopu ili cugu, ako smo htjeli. A htjeli smo. Tko ne bi. Ja sam im, dio toga, (po)vratila po busu, a moji voditelji su spašavali obraz, govoreći: Ah, ti Talijani! 44 Došao je i treći dan. Mi smo ga s nestrpljenjem čekali jer smo se nadali da će naš cjelogodišnji rad biti pravedno nagrađen. Znate, već sam vam spomenula da su nam Ukrajinci bili trn u oku, ali ovaj put bilo nas je frka jednog superfilma iz Gruzije. Tema je bila pomalo bizarna - djeca s ulice, bez roditelja, bez imena...Pravi dokumentarac! No, ne i najbolji. Mi, mi, i samo mi dobili smo nagradu za prvo mjesto (soma eura) za film Krešo (FKVK, Zaprečić), kao i nagradu za najbolji film istočne Europe. Dobili smo i specijalnu nagradu Kulturnog centra ARS-CINEMA za film Kontra (Vedran Vugec) kao i 100 eura. Za film Crvuljak (FKVK, Zaprešić) dobili smo posebnu nagradu Tier-park Hotela. Kaj smo bili sretni i važni. Odjednom kamere oko nas, reflektori, podjela autograma, prihvaćanje novih projekata, bračne i izvanbračne ponude...Poslije smo se malo razbahatili i priznali da smo očekivali još poneku nagradicu, jer ipak smo im poslali devet filmova. Da ne bi ispalo da ne volim fair-play, reći ću vam tko je još, osim nas, bio u središtu pozornosti; Mala Tempora, nagrada za zapadnu Europu (500 eura). Onaj gruzijski film, hvala Bogu, kritičari nisu zaobišli - dodijeljena mu je nagrada u kategoriji mladeži - i hop - 500 eura u džep. Sljedeće godine filmove ne moramo niti slati, domaćini su nas pozvali tak i tak. Kao goste. Točka.