Kratki utorak

Facebook HFS
2022.
ŽIVA VODA OZVUČUJE 'ŠKOLJKU I SVEĆENIKA' GERMAINE DULAC

Novi Kratki utorak, koji će se održati 22. veljače u 21h u kinu Tuškanac u Zagrebu, donosi vam novu vizualno - auditivnu poslasticu. Kultni nijemi feminističko - nadrealistički klasik 'Školjka i svećenik' ('La Coquille et le clergyman') francuske redateljice Germaine Dulac, koji će uživo pratiti zagrebački glazbeni kolektiv Živa Voda pod vodstvom Maka Murtića! 'Školjka i svećenik', storija o erotskoj žudnji crkvenjaka usmjerenoj prema ženi generala, prvi put je prikazana 9. veljače 1928. pred pobješnjelom, uglavnom muškom publikom u Parizu. Smatra se prvim nadrealističkim filmom ikad snimljenim, koji je itekako inspirirao Dalija i Buñuela za puno poznatijeg 'Andaluzijskog psa', nastalog sljedeće godine. Iako je film premijerno prikazan u legendarnom kinu Studio des Ursulines, gdje su se skupljali nadrealisti i boemi toga doba, tada otvoreno lezbijski orijentirana redateljica dočekana je pogrdama, a projekcija je prekinuta. Puno godina kasnije ova vizualno imaginativna kritika patrijarhata, crkve, države i muške seksualnosti priznata je kao jedinstveno remek-djelo. Film prikazujemo sa 16 mm filmske kopije. 

Germaine Dulac rođena je kao Charlotte Elisabeth Germaine Saisset-Schneider 1882. u Amiensu, no još se u mladosti preselila u Pariz. Bila je novinarka, filmska teoretičarka, kritičarka, redateljica, feministica i socijalistica. Svoj javni rad počela je pišući uglavnom kazališne kritike u feminističkom magazinu La Française, koji je uređivala poznata sufražetkinja Jane Misme. Bila je i jedna od urednica radikalnog feminističkog časopisa La Fronde (u prijevodu 'praćka'; tada često oružje za razbijanje izloga), u kojem je u jednom od članaka nastalom nakon susreta s D.W. Griffithom, pisala o dvije teme s kojima se kasnije često bavila u svojim filmovima - autonomijom filma kao umjetničke forme slobodne od utjecaja slikarstva i književnosti i značenjem redatelja kao individualnog umjetnika.

Uz financijsku pomoć svog tadašnjeg supruga, dobrostojećeg inženjera agronomije Louisa-Alberta Dulaca, zajedno sa spisateljicom Irène Hillel-Erlanger, 1915. osnovala je producentsku kuću D.H. Films i krenula raditi filmove. Prvi veći uspjeh bila joj je melodrama 'Lude duše' ('Âmes de fous') iz 1918., da bi se nakon još nekoliko filmova u tom tonu prebacila na svoja dva kasnije najpoznatija impresionistička i nadrealistička djela. (U međuvremenu se razvela od Dulaca, i ušla u vezu s redateljicom Marie Anne Françoise Mareau, s kojom je i živjela do kraja života.)


Školjka i svećenik

Prvo je 1923. slijedila 'Nasmiješena gospođa Beudet' ('La Souriante Madame Beudet'), koja se smatra prvim feminističkim filmom ikad snimljenim. U njemu spomenuta gospođa, zarobljena u dosadnom braku sa starijim mužem, mašta o mogućim izlazima - romantičnim, ali i vrlo konkretnim (stavlja metak u inače prazan pištolj, s kojim gospodin Beudet često u šali prijeti samoubojstvom). Film je napravljen u impresionističkom stilu, a ono što je za to vrijeme vrlo inovativno, je prikaz gospođinih misli i osjećaja na način koji podsjeća na struju svijesti. U potrazi za tzv. čistim filmom (želja da se film vrati svojim osnovama - slici i pokretu) Dulac se manje oslanjala na fabulu, a više na ritam vizualnih motiva koji pretvaraju film u neku vrstu simfonije. Ona je to nazivala 'integralnim filmom'.


Školjka i svećenik

Pet godina kasnije nastala je 'Školjka i svećenik' čiji je scenarij pisao glumac, pjesnik, teoretičar, scenarist i kazališni redatelj Antonin Artaud, jedna od glavnih ličnosti evropske avangarde između dva rata (to mu je čak jedini realizirani scenarij). On se zalagao za pomicanje filma iz domene realnosti, prema pokušaju da se na gledatelja stvori dojam kao da sanja. U skladu s njegovim kasnije postavljenim 'Teatrom okrutnosti', ideja je bila da umjetnik iz svih artističkih oružja 'napadne' osjete gledatelja. Nažalost Artaud, uz Andréa Bretona, začetnika nadrealističkog pokreta, bio je najglasniji negodovatelj na premijeri 'Školjke i svećenika', a do danas nije razjašnjeno tko je točno od njih dvojice u legendarnom incidentu javno nazvao Germaine 'kravom'. Iako su i Artaud i Dulac htjeli osloboditi film od okova fabule i vratiti ga vizualnim korijenima, po njegovim riječima Dulac je pogriješila jer je od 'Školjke' napravila snoliki film, a on je htio stvoriti iskustvo slično fizičkom i neurološkom utjecaju na čovjeka dok sanja. Također nije bio zadovoljan s količinom antiklerikalnosti, jer je smatrao da je ona ublažena u odnosu na tekst.


Školjka i svećenik

U svakom slučaju, 'Školjka i svećenik' vizualno je impresivna noćna mora u biti vrlo jednostavne radnje - opsjednuti svećenik neuspješno progoni ženu generala za kojom žudi. Da bi dočarala njegovo nestabilno psihološko stanje Dulac koristi cijeli niz tada inovativnih filmskih postupaka - od ekstremno krupnih kadrova, višestrukih ekspozicija, usporavanja slike i čudnih kutova kamere, do sjajnog poigravanja s neoštrinama, kao i filmskih trikova (raspolavljanje generalove glave). Također, scenografija je većinom reducirana i stilizirana što dodaje dojmu klaustrofobije. Nadrealistički elementi su česti (najpoznatiji je 'grudnjak' od školjki), a sve daje dojam halucinogenog iskustva. Iako je film puno koherentniji od 'Andaluzijskog psa', britanski cenzori su ga zabranili s objašnjenjem da je 'toliko kriptičan da je praktički besmislen'.


Školjka i svećenik

Nakon većeg proboja zvučnog filma krajem 20-ih, redateljska karijera Germaine Dulac se ugasila. Jedno vrijeme je radila filmske žurnale za filmske kuće Pathé i Gaumont, da bi zatim postala predsjednica francuskog HFS-a, Federacije kino klubova (Fédération des ciné-clubs), koja je promovirala radove novih mladih redatelja kao što su bili Joris Ivens i Jean Vigo. Također, predavala je na École Technique de Photographie et de Cinématographie, a kad je umrla 1942. tri tjedna joj francuske novine nisu htjele objaviti osmrtnicu jer nisu znali kako da opišu njenu non-konformističku personu (iako je 1929. dobila i orden Legije časti za svoj doprinos francuskoj kulturi).     


Školjka i svećenik

Film će komponiranom glazbom uživo pratiti zagrebački glazbeni kolektiv Živa Voda. Živa Voda započela je kao koncept suradnje glazbenika s bujajuće nove zagrebačke jazz scene, koji je inicirao saksofonist i kompozitor Mak Murtić, inače voditelj Mimika Orchestra. U suradnji s Vedranom Peternelom i klubom Vinyl, krajem 2016. godine započeli su mjesečni ciklusi eksperimentalnih sessiona, gdje se kroz tematski koncept koji služi kao okosnica, stvara glazbeno i scensko djelo. Svaki mjesec u okviru Žive Vode okupljaju se različiti glazbenici i performeri, s ciljem spajanja alternativne, jazz, pop, rock i avangardne scene u jednu jedinstvenu suradnju. Nakon godinu i po pandemijske pauze program je ponovo krenuo u 12. mjesecu prošle godine u klubu Dva Osam. Ovaj put Živu Vodu činiti će:

Mak Murtić (Mimika Orchestra, Truth # Tribe, Antenat) - saksofon
Nika Bauman (Ensemble Illyrica, The Synestetic Project, Mimika Orchestra) - flauta
Luka Čapeta (Trokut, Mary May, Milk, Duetto Chapetlewsky) - el.gitara
Nenad Kovačić (Antenat, Afion, Mimika Orchestra, Truth # Tribe) - perkusije

'Film svakako može pričati priču, ali ne smije se zaboraviti da je priča ništa. Priča je površina. Sedma umjetnost, umjetnost velikog platna, je dubina koja ponire ispod te površine.' - Germaine Dulac 

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, a ulaz na njega je 25 kn. Film traje 40 minuta, bez dijaloga je, a puštamo ga sa 16mm filmske kopije.