|
|
Video medij kao način istraživanja prostora, bilježenja arhitekture kao društvenog konteksta u hrvatskoj umjetnosti
Novi mediji (engl. new-media, umjetnička djela napravljena elektroničkim pomagalima) u osnovnim su postavkama slični arhitekturi i procesu gradnje: kako novi uređaji stižu na tržište, tako umjetnici pronalaze načine stvaranja djela prilagođena zahtjevima novog uređaja – to može biti i sigurnosna kamera, interfon i slični načini kontrole određenog privatnog (zgrada, kondominij, park…) ili javnog (zgrada, ulica, park…) prostora. Novi mediji uglavnom nisu trajni i teško ih je konzervirati, isto tako namijenjeni su reproduciranju iz uređaja koji brzo zastarijevaju različito od arhitekture koja teži trajanju, funkcionirajući kao potvrda identiteta društvenog trenutka u kojemu je podignuta. Za razliku od televizije koja je emitirana, ili projekcije filma, video biva reproduciran: kao što se video umjetnost oslobodila „diktata kadra“, odnosno monitora, i može se projicirati na nago ljudsko tijelo, zid ili „katedralni svod“, ulaziti u naše domove putem Interneta kao novog javnog prostora i nuditi nam, novim svojstvom interaktivnosti, aktivno su-stvaranje odnosno dovršavanje djela umjesto njegove pasivne percepcije, i arhitektura je „oslobođena“ svojih vitruvijanskih načela, ponajprije postojanosti i „čvrstoće“, i može funkcionirati poput televizora urbanog mjerila, zaodijevajući se medijskom fasadom odnosno ponašajući se poput video-skulpture u javnom prostoru. Slično Internetu, plazza shopping centra predstavlja redefinirani javni prostor, koji je ujedno prostor privatnosti… Kao što simulacionisti polaze od postavke da je sva stvarnost, i privatna i društvena danas prošla kroz filtar medija (simulacija ne zamjenjuje stvarno iskustvo već sama njime postaje; stvarnost kao novi materijal umjetnosti: i video i arhitektura podrazumijevaju simultanost slike i događaja. Kao što je stvarnost arhitektonskog prostora zavisna od događaja koji se u njoj odvijaju, i gradnja može biti simulirana – dobar primjer za to su izložbeni paviljoni, suvremeni gradovi funkcionirajući poput slučajnog nizanja slika ili sekvenci u odnosu kolizije, ili posljednji primjer: francuska predsjednička kampanja koja se odvija istodobno u stvarnom svijetu i Second Lifeu, što uključuje gradnju virtualnih stranačkih stožera), dominantna tema u hrvatskoj videoumjetnosti, čak i za trajanja posljednjeg rata, ostaje istraživanje, introspektivno, i potom javno izlaganje (javnost privatnog, poput suvremene koncepcije ureda, ili stanovanja: bivanje u reality showu) prostora intimiteta, Sebstva u odnosu sa Drugima u definiranom prostornom okviru-okolišu, koji je ujedno potvrda povijesnog vremena. Iako se često naslanjajući na odrednice post- i neo-, i video i arhitektura su umjetnosti vlastita vremena, neodvojive od vremenskog okvira u kojemu nastaju. No za razliku od umjetnosti ideje, konceptualne umjetnosti koja raskida s predmetnošću reducirajući se na svoju čistu bit, one ostaju vezane uz postvarenje, uz tehniku.
Silva Kalčić je povjesničarka umjetnosti iz Zagreba, autorica udžbenika vizualne kulture Neizvjesnost umjetnosti, član uredništava časopisa Čovjek i prostor, Zarez i Up&Underground kao i vanjski predavač na Odsjeku modnog i tekstilnog dizajna na TTF-u.