Kada bi se među hrvatskim filmašima mlađe i srednje generacije radila interna anketa o najomiljenijim pripadnicima redateljskoga ceha, Kreši Goliku i Branku Bueru posve sigurno bi se približilo ime Mate Relje. Ako i nisu imali priliku 'uloviti' dva prva Reljina igrana filma - Kota 905 (1959) i Opasni put (1963), ili saznati da je za ovaj drugi dobio Zlatnoga lava u Veneciji, nekoliko generacija barem je moglo odrastati uz kultni Vlak u snijegu (1976), povezujući ga automatski s jednako poznatim Dedićevim songom. Premda je Relja za osamdeset i četiri godine života snimio samo ta tri cjelovečernja igrana filma, za mnoge je bio „redatelj i pol“, uvelike i zato što je za to vrijeme pokazao da je i „čovjek i po'“. A danas je ta dva svojevoljno odabrana 'tereta' rođenog Šibenčana teško razdvojiti.

Od samih početaka Relja-filmaš cijenio je zanat dokazujući to i brojnim asistenturama drugim autorima. A kada je sam počeo snimati filmove, ne zaboravimo - u „olovnim vremenima“ - uzeo si je toliko slobode da taj zanat rastereti od svakog ideološkog prtljaga. Filmovi su mu tematski možda i pratili svoje vrijeme - akcijska Kota 905 tematizacijom poslijeratnog lova na odmetnute 'narodne neprijatelje', a Opasni put pustolovinom djece-bjegunaca iz nacističke internacije.

No, žanrovskim usmjerenjem, narativnom vještinom, humanizmom i etičnošću itekako su ga prekoračivali. A kada mu je u svakom pogledu išlo najbolje, odlučio je da neće biti redatelj pod svaku cijenu. Posve se povukao iz mainstreama, okrenuo kraćoj formi i obrazovnom filmu. Za kinematografiju i (filmsko) potomstvo počeo je brinuti i na drugi – jednako bitan način. Dok su drugi šutjeli (jer je tako 'pametnije'), Relja je svojim idealizmom pokretao 'vlakove u snijegu' vlastitoga ceha, istjerivao iz njega 'zle duhove'.

Danas nam se može činiti da je to bio uzaludan posao. Ceh – inertan i proračunat - nije se osobito promijenio. Zato ima više razloga žaliti za čovjekom koji je bio njegova svijest i savjest!