Izazov bilježenja stvarnosti oduvijek je intrigirao i umjetnike i znanstvenike. Ostaviti trag u vremenu kojeg će drugi jasno moći „pročitati“ bila je čežnja koja je inspirirala mnoge da opišu zatečenu stvarnost i ostave je za generacije. Crtežima je čovjek još prethistoriji nastojao zabilježiti svoj svakodnevni život. Slike lova i plemenskog života, stare tisućama godina, i danas se mogu pronaći na zidovima špilja. No fotografija nije samo bilježenje stvarnosti. Ona interpretira, ona sugerira, ona razmišlja… Ona je ubrzo prerasla iz memorijskog alata u alat za interpretaciju, postala je grana umjetnosti. Roland Barthes u svojoj glasovitoj Svijetloj komori, bilješci o fotografiji, između ostaloga zapisuje: „Fotografija je subverzivna ne kada plaši... već kada je uronjena u misli, kada razmišlja.“ U današnje vrijeme lakoćom izvođenja računalne obrade fotografija sve se više rabe manipulacije na fotografiji kojima se omogućuje jednostavno „upravljanje“ fotografijom u cilju da se ista dodatno interpretira, pa čak i pretvori u nešto drugo. Jesmo li tako napravili fotografiju ili sliku kojoj je fotografija bila samo baza? Prelazimo li to u grafiku, ili slikarstvo? Ili samo nastavljamo „razmišljati“? Priča Stanka Totha vraća nas malo u prošlost, te nas pokušava odvojiti od suvremene teme mogućih fotomanipulacija ili možda upotrebe umjetne inteligencije za stvaranje fotografskih zapisa. Na izložbi zamišljenoj pod nazivom Cs ANALOGNO autor je na nekoliko načina pokušao doraditi fotografije koje su nastale još prošlog tisućljeća, točnije 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Većinu fotografija nije nigdje izlagao te su prvi puta iz bunkera izašle u javnost. Jednostavno, autor je to radio iz svoje vlastite znatiželje te je dugo smatrao da nastali foto zapisi nisu dovoljno „jaki“ da se prikažu na izložbi. Međutim, ovi materijali sazreli su kroz vrijeme, te sada imaju razloga da ugledaju svijetlost dana. Autor nam predstavlja svoju vještinu rada na negativu: u jednom su negativu snimljena dva ista lika (vidi se takozvani sendvič dva preklopljena negativa), ima i fotografija snimljenih Camerom obscurom, iskrivljenih portreta snimljenih Camerom obscurom, fotografija bez fotoaparata i drugih načina izrade. Ovdje su nastali izuzetno zanimljivi dokumenti vremena koji će nam sugerirati autorovu intimu, ali i pokazati životni ciklus ljudi i stvari na kadrovima zamrznutim u trenutku. Susan Sontag je u kolekciji eseja „O fotografiji“ zapisala i sljedeće: „Sve su fotografije memento mori. Okinuti fotografiju znači sudjelovati u smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti druge osobe (ili neke stvari).“ Kod Stanka vidimo cikluse fotografiranog, vidimo uhvaćeno svjetlo, prenesenu emociju, promjenu, prihvaćanje smrtnosti, te bilježenje vrijedno vječnosti.

Ante Klečina

STANKO TOTH

Rođen je 1953. godine u Koprivnici. Od prvoškolskih dana živi u Varaždinu. Po struci je inženjer, a već 10 godina je u mirovini. Fotografija mu danas znači više od hobija, i da ne živi uz fotografiju danas bi bio nesretan čovjek! Iznimno zanimljivim područjem fotografije započinje se ozbiljnije baviti 1977. godine, a izlaže od 1983. godine. Od tada pa do danas izlagao je na više od dvjesto skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je na skupnim izložbama u Danskoj, Belgiji, Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Indiji, Australiji i Sloveniji. U više navrata bio je nagrađen na izložbama fotografija u Hrvatskoj i inozemstvu. Ostvario je pet samostalnih izložbi fotografija u Zagrebu, Varaždinu i Sloveniji, a i danas se aktivno bavi raznim područjima u fotografiji i izlaganjem fotografskih radova. Omiljeni fotoaparat mu  je Camera obscura koji mu pruža iznimno zadovoljstvo fotografske kreativnosti. A kroz fotografiju, jasno se opredjeljuje za načela suvremene i kulturne Europske civilizacije.