Tomislav Gotovac običavao je govoriti kako su u njegovom životu važne dvije žene. Prva, Vera Robić Škarica, dugogodišnja tajnica Hrvatskoga filmskog saveza, stekla je njegovu nedodirljivu naklonost i prijateljstvo višedesetljetnom predanom brigom za zaštitu i očuvanje njegovih filmova, koji bi bez nje, s obzirom na to da živimo u kulturi zaborava i nemara, vjerojatno bili uništeni, zaboravljeni i potpuno nevidljivi. Druga važna žena, čak i onda kada više nije dijelila s njim isti „stol i postelju“, bila je njegova supruga, Zora Cazi Gotovac.

Ovjekovječena na fotografijama Gotovčevih akcija i performansa i kao njegova „izvršna asistentica“, poslije Tomove smrti i Verina odlaska u mirovinu, Zora je postala daleko više od supruge i vjerne pratilje: trebalo je objediniti i obraditi cjelokupni umjetnički opus oporučno zavještan njegovoj kćeri Sari – fotografske serije, kolaže, dokumentaciju akcija i performansa, raznorodnu arhivu  i dr. - koji je Gotovac marno skupljao i čuvao u svojem zagrebačkom stanu u Krajiškoj 29. Nakon što su privatni umjetnički strvinari oblijetanjem umirućeg umjetnika i kojekakvim ubogim ponudama pokazali koliko im je i kako im je „stalo“ do njegove umjetnosti, a javne institucije demonstrirale nehaj, Zora je odlučila srediti i popisati građu u Kordunskoj, konzervirati dio stana za koji se pokazalo da je sam po sebi jedinstvena umjetnina, i u njega smjestiti budući Institut Tomislav Gotovac. Od njegova osnivanja 2012, do 29. srpnja 2021, kada je podlegla teškoj bolesti, Zora Gotovac bila je zajedno s kustosom Darkom Šimičićem „duša“ Instituta, koji je u nepuno desetljeće postojanja za baštinu jednog umjetnika napravio daleko više nego što su sve javne kulturne insititucije od osamostaljenja hrvatske države učinile za zaštitu i promociju domaće umjetničke baštine.

Još i prije osnivanja Instituta kao neprofitne udruge, ljubljanska Moderna galerija mogla se osloniti na Zorinu pomoć pripremajući izložbu „Sve je to film! Eksperimentalni film u Jugoslaviji 1951-1991“, koja je njemu na kraju bila i posvećena. Svesrdnu Zorinu potporu dobile su i članice kolektiva WHW kada su predstavljale Gotovčevo djelo na Bijenalu u Veneciji 2011. A bio je to tek početak posthumnog prodora Gotovočeve umjetnosti u svijet, kojemu je Zora Cazi Gotovac osigurala ključni zamah. Zapaženi venecijanski paviljon proširio je krug stručnjaka zainteresiranih za njegovo djelo; Institut u Kordunskoj postao je meka istraživača – kustosa, kritičara, studenata povijesti umjetnosti, filma i medija, kolekcionara, a istodobno se otvorio i za „obične“ građane. Uz kustosku potporu Darka Šimičića, Gotovčevi radovi učestalo su putovali do izložbenih prostora i muzeja raznih europskih i svjetskih metropola, a vrhunac prezentacije bila je velika retrospektivna izložba „Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte“ u Rijeci 2017, kojom je otvoren novi izložbeni prostor riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Uslijedila je i retrospektiva u ljubljanskoj Mestnoj galeriji (2018), a u prosincu 2019. i retrospektiva njegovih filmova u austrijskom Filmskom muzeju. Intervale između tih velikih projekata ispunjavale su izložbe i prezentacije manjeg opsega na svim meridijanima i druge promotivno-evaluacijske aktivnosti, poput objavljivanja i međunarodne promocije knjige Slobodana Šijana Tomislav Gotovac: Life as a Film Experiment,u suradnji s Multimedijalnim institutom i Hrvatskim filmskim savezom.

Jedan od posljednjih, poludovršenih pothvata Zore Cazi Gotovac, danas i udruge-članice Hrvatskog filmskog saveza, ulaganje je vlastitih sredstava u digitalizaciju i restauraciju legendarne beogradske filmske trilogije Tomislava Gotovac (Pravac, Plavi jahač, Kružnica iz 1964), za tijek kojeg se zanimala i iz bolničke sobe svjesna da je to možda posljednje što će moći učiniti za Toma i Institut. A učinila je beskrajno puno i za njega i za sve nas, pokazujući kako se voli i baštini baština.

Diana Nenadić