Filmski i TV scenarist i redatelj te diplomirani pravnik Bogdan Žižić rođen je u Solinu, završio Klasičnu gimnaziju u Splitu, a 1957. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Filmom se počeo baviti 1964. kad je snimio dokumentarac Poplava o prirodnoj katastrofi u Zagrebu, a uslijedili su dokumentarni filmovi Jasenovac (1966) kojim pokazuje svoje dosljedno antifašističko opredjeljenje (temi se vratio i 2015. filmom Jasenovački memento) pa Pohvala ruci (1967) o graditelju violina Ivanu Husu, Otkopčati dugme (1968) i Jutro čistog tijela (1969) o kiparu Franu Kršiniću, što je bila njegova omiljena tema. Iako je filmove o likovnjacima snimao najčešće bez ikakvog komentara, tog je puta prateći tekst napisao pjesnik Danijel Dragojević, kojem je to bilo prvo i jedino filmsko iskustvo, a kasnije je Žižić uglavnom surađivao s Igorom Zidićem, baveći se slikarima, od Vidovića do Bukovca
Sedamdesetih snima kratke igrane filmove Madeleine mon amour (1970) i Putovanje (1972) odnosno svoj prvi dugometražni igrani film Kuća (1975) za kojeg je dobio Veliku zlatnu arenu u Puli, a zatim i dokumentarni Gastarbeiter (1977) i drugi dugometražni igrani Ne naginji se van, slične tematike (ponovo Velika zlatna arena) te treći, Daj što daš (1979). Poslije kratkog igranog filma Presa (1982) o ženskoj usamljenosti, koji je nagrađen i u Oberhausenu, ponovo se okreće dokumentarnim ostvarenjima pa snima Jedan život (1984), a iste godine nastaje i dugometražni igrani Rani snijeg u Münchenu, i Emanuel Vidović (1989). Još jedan iz serije filmova o likovnim umjetnicima, Celestin Medović snima 1991. Zbog potrebe da progovori o sistemskom zaboravu i brisanju prošlosti snimio je i Damnatio Memoriae ili udar na sjećanje (2000) o uništavanju antifašističkih spomenika devedesetih godina prošlog stoljeća, a Goli otok i njegov zadnji dugometražni igrani film Cijena života nastaju 1994. Snimio je i angažirani dugometražni dokumentarac o pjesniku i političaru Vlado Gotovac–Moj slučaj, odnosno znanstveni film Palača sunca o istraživanjima i spoznajama prof. Mladena Pejakovića o smislu i značenjima splitske Dioklecijanove palače.
Osim u Jugoslaviji i Hrvatskoj snimao je i u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Rusiji i Češkoj. Bio je član ocjenjivačkih žirija brojnih međunarodnih filmskih festivala, a nagrađivan najvišim nagradama i priznanjima na festivalima Oberhausen, Beograd, Krakow, Lille, Avellino, New York, Tampere, Atlanta, Bilbao, Barcelona, Sofija i drugim. Dobio je priznanja za kulturu i filmska ostvarenja, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Nagradu Oktavijan za film Goli otok, a posebno mu je draga bila nagrada za životno djelo koju mu je 2017. dodijelio Motovun Film Festival.
Ukupno je snimio pet dugometražnih igranih filmova, više televizijskih igranih filmova te oko stotinu kratkometražnih i srednjemetražnih dokumentarnih filmova na različite teme, uglavnom prema vlastitim scenarijima. Objavio je i knjigu Pješčana ura (Durieux, 2009), o sjećanjima na Solin, Split, Pulu i Zagreb, u kojoj je govorio i o osobnosti, čemu nije bio sklon u filmskim istraživanjima.
Dugogodišnje prijateljstvo s godinu dana starijim majstorom amaterskog filma i slikarom Aleksandrom Fjodorovičem Stasenkom (Split 1933.-1990.), značajnim autorom neprofesijskih filmova, a kasnijim redateljem dokumentarističkih eseja i kratkih igranih filmova, iako u tom smislu nisu nikada kreativno surađivali, kroz brojne razgovore i razmjenu mišljenja vezala ga je i uz amatersko filmsko stvaralaštvo.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com