Mađarski filmski redatelj i scenarist Béla Tarr rođen je 21. srpnja 1955. u Pečuhu, a prvi film, Obiteljsko gnijezdo snimio 1977., s tek dvadeset i dvije godine. Svoj početni period bavljenja filmom definira kao social cinema, sa svakodnevnim pričama o običnim ljudima te stilom koji podsjeća na djela cinema vérité.
Slijedili su radovi iz osamdesetih, Autsajder (1981), The Prefab People (1982), Almanah jeseni (1985), u kojem sustanari pokušavaju stvoriti neki sklad kad već moraju živjeti skupa, ali su puni neprijateljstva jedni prema drugima i Prokletstvo (1988), često pohvaljivano zbog kamere koja je naizgled troma i bezvoljna, a po čemu Tarr sve više postaje poznat, pa nakon stanke od šest godina Sotonski tango (1994). Sve je više naglašen njegov pesimističan stav prema ljudima, odnosno čovječanstvu kao cjelini, mijenjaju se i kinematografski stil i tematske odrednice, a likovi su sve naglašenije cinični, u međusobnim burnim odnosima, pa mu radove neki kritičari sve učestalije opisuju kao mračno komične.
Još dva puta po šest ili sedam godina je prošlo između narednih filmova, Werckmeisterove harmonije (2000), u kojoj se kao i u Sotonskom tangu autor bavi turobnim i od svih napuštenim svijetom (Mađari su pri samom vrhu nacija sklonih samoubojstvima, i u teoriji i u praksi) s apokaliptičnim natruhama, odnosno Čovjek iz Londona (2007), koji je dobio umjereno pozitivne kritike na filmskom festivalu u Cannesu, a tek četiri do njegovog zadnjeg filma, Torinskoga konja, opet turobne priče o starijem čovjeku i mlađoj ženi koji svakodnevno, u dijaboličnoj atmosferi mađarske puste prekrivene vječnom maglom, dovlače vodu u ruševnu kuću kako bi skuhali uvijek isti obrok, po jedan krumpir za svakoga, snimljenog 2011.godine, nakon čega se povukao iz režiranja dugometražnih filmova.
U veljači 2013. je započeo i do 2016. vodio školu filma poznatu kao filmska tvornica u Sarajevu, a iduće je godine premijerno prikazao dva kratka filma na izložbi u Amsterdamu.
Tarr je poznat je po art filmovima dugih, često po deset i više minuta, kadrova koji odišu tjeskobom, i po gotovo uvijek istoj ekipi suradnika među kojima su romanopisac László Krasznahorkai (rođen 1954. u Gyula, poznat po melankoliji i distopijskim temama, scenarist Prokletstva, Sotonskoga tanga i Werckmeisterovih harmonija), kompozitor filmske glazbe Mihály Víg, snimatelj Fred Kelemen, glumica Erika Bók (nastupila je u Sotonskom tangu, Čovjeku iz Londona i Torinskom konju) i Tarrova supruga Ágnes Hranitzky (montažerka, rođena 1945. u Derecskeu, montirala sve Tarrove filmove osim Obiteljskoga gnijezda) koja se navodi i kao koredateljica njegova zadnja tri filma.
Od četvrtka do utorka, odnosno od 15. do 20. travnja kino Tuškanac je, u suradnji s Mađarskim kulturnim institutom u Zagrebu i Veleposlanstvom Mađarske u Republici Hrvatskoj, prikazalo retrospektivu Bele Tarra odnosno osam od devet filmova (zbog nepostojanja projekcijske kopije, koju ne posjeduje ni Mađarski nacionalni filmski institut, ni distributer, producent ili sam autor, film Werckmeisterove harmonije je prikazan s DVD-a), a program je otvoren njegovim petim filmom Prokletstvo iz 1988. Uvodnu riječ održala je među domaćim filmskim kritičarima vjerojatno najbolja poznavateljica, a svakako najveća obožavateljica Tarrova filmskog lika i djela Diana Nenadić.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com