Poslije Ranka Kursara i Ivana Martinca, Kino-klub Split izgubio je jučer jednog od svojih slavnih veterana, opjevana “splitska škola filma” jednog od svojih najistaknutijih snimatelja, a hrvatska kinematografija vrsnog direktora fotografije.  “Majstor amaterskog filma” Andrija Pivčević (rođen 1945. u Gatima kraj Omiša), jučer je preminuo u 74-oj godini života nakon što se od mladih dana neumorno družio s kamerom snimajući najprije klupskim kolegama amaterima, a potom i nizu profesionalnih redatelja.   

Andrija Pivčević u mladim danima

Dok je Martinac u splitskom klubu uživao glas ideologa “splitske škole”, a Kursar “dežurnog” klupskog scenarista, Andrija Pivčević – koji nije imao autorskih ambicija te se držao kamere - uz Antu Verzottija i Mihovila Druškovića jedan je od svjetlosnih “dizajnera” filmova prve klupske autorske generacije iz 1960-ih, ili njihova – kako bi to rekao Martinac – “oplemenjenog dokumentarizma”. Ponajviše se to vidi u ekspresivnim (amaterskim) radovima Lordana Zafranovića – kao što su Priča (1963), Dnevnik (1964, Kišno (nevina subota) i dr. - skojim Pivčević nastavlja surađivati i kroz produkciju SAG Mediteran te u kasnijim profesionalnim filmovima kao što je FAS-ov Ljudi u prolazu II, 1967), sve do Večernjih zvona (1986), Haloe – praznik kurvi (1988) i Zalaska stoljeća (1993).

Od kasnih 1960-ih češće radi i s Martincem (I Like Film, 1967, Sve ili ništa, 1968, Ubrzanje, 1968.), a ta se suradnja nastavlja i izvan kluba u profesionalnim uvjetima te traje do kasnih 1980-ih. U tom razdoblju Pivčević kao direktor fotografije potpisuje Martinčeve hvaljene profesionalne filmove (Most, 1977; Izlazak, 1978, Izgnanstvo 1979-1981, Lutke, 1988. i dr.), ali i nedavno restaurirani cjelovečernji prvijenac Kuća na pijesku (1984-1985).

S Ivanom Martincem na snimanju Mosta

Pivčević snimateljski rad visokih likovnih standarda prepoznaju i profesionalni redatelji izvan klupskoga kruga, poput Miroslava Mikuljana (Crveni i crni, 1985), Slobodana Praljka (Povratak Katarine Kožul, 1989), osebujnog splitskog dokumentarista Aleksandra F. Stasenka (Posljednji, 1973; Put, 1976; Žene, 1977) te Nikole Babića s kojim je realizirao niz kratkih dokumentaraca (Johan s Velebita, 1973; Bino, oko galebovo, 1973, Bene, Napoleon iz Rogoznice i dr.) kao i dva cjelovečernja filma – Ludi dani (1977) i Medeni mjesec (1983).   

Živeći s kamerom i od snimanja, Pivčević je (u raznim uvjetima) snimao i reklame, namjenske filmove, televizijske emisije i dokumentarce, a svoju ljubav prema filmu i filmskoj fotografiji, koja mu je donijela naslov “majstora amaterskog filma” i niz nagrada, prenio je na svojega sina Mirka Pivčevića, trenutno jednog od najboljih hrvatskih filmskih snimatelja.