Vjenceslav Richter (Omilje/Donja Drenova, Sv. Ivan Zelina, 1917 - Zagreb, 2002.), češkog porijekla, bio je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih i hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća. Diplomirao je 1949. godine kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uz arhitekturu se aktivno bavio i ostalim likovnim umjetnostima poput kiparstva, slikarstva, grafike i scenografije. Posebno je značajan doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je izložbenom paviljonskom arhitekturom, a između ostalog je i jedan od autora (uz Dragu Iblera, Ivu Vitića i Zvonimira Marohnića) Vile Zagorje, nekada poznate kao Titova vila, a danas sjedišta Ureda predsjednika RH.
Svoj atelier i kuću na Vrhovcu 38, koju je naravno sam projektirao, a kasnije ju okružio parkom vlastitih skulptura, darovali su Vjenceslav i njegova supruga, glumica Nada Kareš Richter, 1980. godine Gradu Zagrebu, a danas je u njoj njihova spomen galerija. Iz parka, s terase ateliera u prizemlju, a posebno s terase kuće na katu vidi se dobar dio Zagreba, baš kao neki totalni portret grada.
To je bio jedan od razloga zbog kojih je multimedijalna izložba koja je nastala na temelju suradnje Instituta Tomislav Gotovac iz Zagreba i Društva Július Koller iz Bratislave, odnosno Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kereš Richter i Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, smještena baš ovdje i otvorena 28. rujna (ostaje otvorenom do 3. studenoga 2019.). Izložba se sastoji od četiri monitora na kojima se paralelno prikazuju Gotovčevi autorski filmovi i videozapisi njegovih performansa, a iznad svega, iznad glava posjetitelja, je obješena zelena mreža na kojoj su komadi požutjelih papira s iscrtanim motivima koji se ponegdje pretvaraju u svastike; u drugoj je prostoriji stol za stolni tenis (kojeg je Koller obožavao, i kao igru i kao umjetničku alegoriju) koji umjesto mrežice ima stare novine uvezane u čvrste blokove, a u pozadini se vide kadrovi iz Tomovog filma Glenn Miller; u trećoj su prostoriji brojne fotografije i drugi artefakti njihovog opusa; a sve je okruženo Richterovim arhitektonskim nacrtima, posebno utopijskim urbanizmom koji mu je bio omiljen.
Na izložbi je uvodno govorio Daniel Grúň, kustos Društva Július Koller. Ova je izložba i prvo zajedničko javno predstavljanje autora radikalnih i kompleksnih konceptualnih poruka, koji su, ne znajući u početku jedan za drugoga, na pragu šezdesetih u bivšoj Jugoslaviji odnosno u bivšoj Čehoslovačkoj razvijali svoje programe i razbijali norme koje su te društvene zajednice nametale građanima. Obojica su bili veliki poklonici teorija zavjera što je jako vidljivo u većini radova.
Gotovac i Koller su se samo jednom sreli oči u oči, ali su dobro obostrano poznavali i uvažavali radove, koristeći ih u javnom prostoru, bilo upotrebljavajući vlastito tijelo kao artefakt u performansima, što je bila Gotovčeva praksa, bilo Kollerovim razvijanjem lingvističkog sustava U.F.O. kao reakcijom na društvenu pasivnost za vrijeme sovjetske okupacije ČSSR, od 1970. do 1989. Gotovac je doduše više volio avangardni strukturalni film (ali i holivudsku kinematografiju), a Koller korištenje raznih otpadnih materijala i amaterskih slikarskih tehnika kojima se suprotstavljao akademizmu socijalističkog slikarstva.
Skoro nismo stigli spomenuti još jednu poveznicu s Richterom. I Gotovac je studirao arhitekturu!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com