Na upravo završenim 28. Danima hrvatskog filma uručena je i nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara Zlatni Oktavijan za životno djelo Bogdanu Žižiću, jednom od najplodnijih domaćih autora kratkometražnih dokumentarnih ali i igranih filmova.
Filmski i TV scenarist i redatelj Bogdan Žižić rođen je 8. studenoga 1934. u Solinu, završio Klasičnu gimnaziju u Splitu i diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a filmom se bavi od 1964. te je snimio pet dugometražnih igranih filmova, više televizijskih igranih filmova odnosno oko stotinu kratkometražnih dokumentarnih filmova, pretežno prema vlastitim scenarijima. Među njima su i biografski film Vlado Gotovac – Moj slučaj, dokumentarac o rušenju spomenika Damnatio memoriae ili udar na sjećanje te znanstveni film Palača sunca o istraživanjima i spoznajama prof. Mladena Pejakovića o smislu i značenjima splitske Dioklecijanove palače. Snimio je i dokumentarce Poplava, o zagrebačkoj poplavi 1964., Jutro čistog tijela o kiparu Frani Kršiniću (1969), Pohvala ruci (1967) u trajanju od dvanaest minuta, kojeg je ruskom kamerom bez mogućnosti zooma snimio Krešo Grčević, a još se uvijek prikazuje u edukativnim programima u SAD, Otkopčati dugme (1968), kratke igrane filmove Madeleine mon amour (1970), Putovanje (1972) i Presa (1982), dokumentarne filmove Gastarbeiter (1977), Jedan život (1984), Emanuel Vidović (1989) te Goli otok (1994) i dugometražne igrane filmove Kuća (1975), Ne naginji se van (1977), Daj što daš (1979), Rani snijeg u Munchenu (1984) i Cijena života (1994).
Snimao je i u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Rusiji i Češkoj, bio članom ocjenjivačkih žirija brojnih međunarodnih filmskih festivala, a nagrađen je nagradama i priznanjima u Oberhausenu, Beogradu, Krakowu, Avellinu, New Yorku, Tampereu, Atlanti, Bilbau, Barceloni, Sofiji i drugima. Dobio je dvije Velike zlatne arene u Puli, za filmove Kuća i Ne naginji se van, najviše nagrade za kulturu i filmska ostvarenja poput Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, istoimene godišnje nagrade, nagrade Oktavijan za film Goli otok, a sad i Zlatnog Oktavijana za životno djelo. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sveukupan doprinos hrvatskoj kinematografiji i kulturi, a 2017. godine mu je filmski festival u Motovunu dodijelio nagradu 50 godina Motovun Film Festivala, koja se dodjeljuje filmskim umjetnicima iza kojih je više od pola stoljeća posvećenosti radu na filmu.
Žižić je bio veliki prijatelj s godinu dana starijim Aleksandrom Fjodorivičem Stasenkom, filmskim redateljem i slikarom rođenim 1933. u Splitu, u kojem je i umro 1990. godine. Ovaj sin ukrajinskog emigranta, diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani, snimio je između 1965. i 1970. godine jedanaest neprofesijskih filmova (Mrtvo more i Poker, 1966, Pogled u sumrak i Sanguina, 1967, Život se nastavlja, 1968, Svi dani kao jedan, 1970, i druge), a 1968. dobio naslov majstora amaterskoga filma, da bi od 1972. u profesionalnoj proizvodnji režirao dvanaest dokumentarnih filmova, često s naglašenom upotrebom krupnih planova, od tema nostalgije (Posljednji, 1972, Kolonisti, 1978, Poslije potopa, 1985) do ljudske upornosti (Put, 1977, Lov, 1981, Jamar, 1983) te kratke igrane filmove Žene (1977), Sve godine u jednoj noći (1980) i Vrijeme heroja (1981).
Stasenka i Žižića su, osim bliskog prijateljstva, vezale i česte kreativne rasprave o filmu, u svim njegovim aspektima, i uvijek isti zaključak da je dobar film jedino što ih zanima i privlači.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com