Boris Lehman
'Ja sam zbroj svega onoga što su mi dali drugi' – Boris Lehman
Gost novog izdanja Kratkog utorka, 14. svibnja u 19 i 21 sat u kinu Tuškanac u Zagrebu, jedinstveni je i osebujni belgijski autor Boris Lehman. Od 1963. do danas ovaj majstor dokumentarizma snimio je preko 400 filmova i više od 300 tisuća fotografija. Boris Lehman snima filmove svaki dan: svijet koji vidi, ali više svijet u kojem živi - svoj grad, prijatelje, putovanja, susrete...Njegovi filmovi su jako vizualni, poetski, filozofski, no ono što je još zanimljivije - vrlo duhoviti i zabavni primjerci (uglavnom) osobnog dokumentarizma. Od 1995. prikazuje ih isključivo u vlastitom prisustvu, a retrospektive je imao u kinotekama i na festivalima diljem svijeta - od Berlina, New Yorka i Rotterdama, do Bombaja, Jeruzalema, Hong Konga, Moskve i Locarna. Na ovom Kratkom utorku u dva programa prikazat ćemo njegova 4 kratka i jedan dugometražni film, sve sa 16mm filmskih kopija, koje će najaviti sam autor....a možda i malo zasvira na tuškanačkom pijaninu! Dan nakon Kratkog utorka, 15. svibnja u 17h u Dokukinu KIC Boris Lehman će održati i Masterclass predavanje o svom stvaralaštvu i metodama rada.
Boris Lehman
Tata Lehman je htio da mu sin bude doktor, ali Boris nikad nije mogao podnijeti pogled na krv. Više ga je u mladosti zanimao klavir, a onda i fotografija. 1960. je postao filmski kritičar, a od 1965. do 1983. je radio kao animator u centru za pomoć duševnim bolesnicima Club Antonin Artaud, gdje se film upotrebljavao kao terapeutsko sredstvo. Osnovao je više filmskih društava, kao što su Cinélibre, Cinédit i Atélier des Jeunes Cinéastes.
Ali najviše je snimao filmove, o sebi i stvarima oko sebe. Ili kako sam kaže: 'Pitanja na koja si pokušavaju odgovoriti gotovo svi filmaši si ne postavljam: Što ću snimiti? Kakav scenarij, kakvu priču, kakvu knjigu? I kako? Za mene je to jednostavno pitanje života i smrti. Način promatranja svijeta, način života. Snimati, živjeti, snimati…'
U svibnju 1987. za monografiju posvećenu filmu koju je izdala francuska dnevna novina Libération, u kojoj je pitanje 'Zašto snimate?' postavljeno stotinama filmaša, odgovorio je s: '1. da se riješim nečega, 2. da zapamtim, 3. da se vidim dok gledam druge, 4. da imam vezu sa svijetom, 5. da sam ja, da postojim, da postanem netko, jer nikad ne možeš biti siguran da jesi.' Mnogi su za Lehmana rekli, da bi, ako bi to fizički bilo moguće, najradije sebe propustio kroz filmski projektor.
Boris Lehman
Program kratkih filmova u 19h otvorit će film 'Šutljiv kao riba'. U njemu Lehman pokazuje put jednog šarana od ribnjaka do tanjura, gdje će ga punjenog pojesti za obiteljskim ručkom. Šaran, napravljen na 'poljski način', što se na jidišu kaže 'gefilte fish', je tradicionalno jelo Aškenaza. Skuhaju ga, zaslade i posluže kao hladno predjelo, a njegova glava je rezervirana za glavu obitelji. Namjera filma, koji je snimljen u Bruxellesu, na dan Židovske nove godine (roš hašane), je pokazati kulinarsku pripremu zajedno s pratećim molitvama i obredima. Usredotočuje se ponajprije na žrtvovanje ribe, kao i na pitanje masovnog istrebljenja.
Šutljiv kao riba
Nakon toga slijedi 'Čovjek od gline', film koji prikazuje proces stvaranja skulpture iz ruku kipara Paulusa Bruna. Citirajući odlomke iz 'Golema' Paula Wegenera, remek-djela njemačkog filmskog ekspresionizma, baziranog na drevnoj židovskog legendi o čovjeku od zemlje, Lehman dokumentarizam širi izvan polja filmskog i mitološkog imaginarija.
Čovjek od gline
'Posljednja večera' film je temeljen na Evanđelju po Ivanu iz kojeg su preuzeti dijalozi koje izgovaraju 'glumci', i naravno, Da Vincijevom muralu. Apostole igraju prijatelji (učenici) Borisa Lehmana, većinom filmaši, koji su snimljeni kako večeraju ispred posljednje kuće koja još stoji ispred novih zgrada Evropske unije u Bruxellesu, domu mnogih umjetničkih ateljea. Judu igra poznati dokumentarist Claudio Pazienza, Isusa sam Lehman. Film je snimljen u samo nekoliko sati jedno nedjeljno jutro, s nevjerojatnim, kvaziholivudskim dekorom, na ulici koju su građevinski investitori sravnali sa zemljom odmah nakon snimanja.
Posljednja večera
Posljednji film koji ćemo gledati u kratkom programu, 'Stvari koje me vežu s bićima', poetična je autobiografija u kojoj autor pred kameru postavlja dugi niz predmeta - loptu, masku, torbu, vlakić, lulu, bilježnicu…i priča o tome tko ih mu je dao, stvarajući tako svojevrsni inventar osobnog iskustva. O njemu je autor rekao sljedeće: 'Film se čini kao inventar, popis, kojeg su sastavili Prévert ili Perec. Duhovno je blizak dadi, Oulipou ili fluksusu. Od slavne 'Ovo nije lula' Renéa Magrittea naovamo znamo da izgled vara, da su riječi, kao i slike otuđene svoje prvobitne funkcije. Sa mnom je drugačije: moj cilj je stvoriti objekt pomoću slike i riječi, na taj način da ga snimam. S činom stvaranja, tako kao Bog. Kameri pokažem nekoliko predmeta iz svog svakodnevnog života, predmeta ljudi koje sam volio ili posjetio, i kažem: 'Ja sam zbroj svega onoga što su mi dali drugi'. Kakva tajna povezanost može postojati među tim stvarima? Sa mnom i s tim stvarima? - Boris Lehman
Stvari koje me vežu s bićima
U 21h gledat ćemo i jedan od mnogobrojnih dugometražnih filmova koje je autor napravio - 'U potrazi za svojim rodnim krajem' iz 1990. U njemu se Lehman nakon 44 godine vraća u Lausanne, gdje se rodio 3. ožujka 1944. i živio prvu godinu svoga života. Njegovi roditelji su bili Židovi koji su tražili utočište u Belgiji nakon što su nacisti okupirali Poljsku. Tijekom okupacije Belgije potajno su preko Francuske pobjegli u neutralnu Švicarsku. Lehman se ne sjeća ničega, roditelji su mrtvi, sve priče su nestale. Oboružan samo s nekoliko dokumenata i fotografija koje je našao u kartonskoj kutiji, tumara po Lozani tražeći znakove svog postojanja. Ali grad ostaje tih i distanciran, samo jezero francuskog imena Léman ukazuje na povezanost autora i mjesta.
U potrazi za svojim rodnim krajem
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u partnerstvu sa Wallonie-Bruxelles International. Filmove puštamo sa 16mm kopija, imaju engleske titlove, a ulaz na program je 20kn. Jedna karta vrijedi za oba programa.
Raspored projekcije:
19h Program kratkih filmova (108 min):
Šutljiv kao riba (Muet comme une carpe), Belgija/Njemačka, 1987., 38 min, 16mm
Čovjek od gline (L'homme de terre), Belgija, 1989., 40 min, 16mm
Posljednja večera (La dernière (s)cène), Belgija, 1995. - 2003., 15 min, 16mm
Stvari koje me vežu s bićima (Choses qui me rattachent aux êtres), Belgija, 2010., 15 min, 16mm
21h
U potrazi za svojim rodnim krajem (À la recherche du lieu de ma naissance), Belgija/Švicarska, 1990. 75 min, 16 mm
