Sve je oko Luke Klapana romantično. I tvrdo. A mirisno! Taj slikar i jedan od posljednjih pravih filmskih amatera, tj. zaljubljenika u film, svoje filmove radi posve samostalno, snima, montira, piše scenarije i režira. Oštri kamen Dalmatinske Zagore zaobljuje u okrugle, nježne i podatne oblike. Poput kuglastih krošanja stabala na svojim slikama, ili surovih ratnih priča i ljudi tvrdih fizionomija (i riječi) čije sudbine uporno prati i bilježi.     

Višestruko nagrađivani filmski autor i slikar Luka Klapan rođen je 1970. u Pridragi, svega 35 kilometara udaljenoj od Zadra, pa je onda živio dvadesetak godina, kao petnaestogodišnjak i dalje, od 1985. u Zagrebu i Zaprešiću (gdje se za vrijeme školovanja između ostaloga bavio i glumom u ZKM-u), a prve je korake na filmu napravio 1996. godine, kratkim filmom Tragom djetinjstva. Već onda otkriva svoj stalni filmski prosede, nostalgična sjećanja na djetinje uspomene i vječnu potrebu da ponešto od toga zabilježi filmom. Puno je učio od starijih kolega u FKVK Zaprešić odnosno u FFVAL Luka (u čijoj produkciji i dalje radi), snimao i eksperimentalne, dokumentarne i igrane filmove od kojih je San prikazan na osamnaestim Danima hrvatskog filma, pa Naš kruh, Nestajanje i Alternativa (2008) te Buđenja, Noćni čuvar, Dok je njene noge nose, Prijatelji i Ruke od kamena (2009), s kojim je pobijedio na 40. KRAF-u. Iduće godine snima Pridraške fragmente i Čuvar uspomene, pa 2012. Davor V: Sjene iz dubine i Oni su počeli prvi, a 2014. Lupatva pri nas. Godinu poslije snima Pridraga: Ratna sjećanja.

Iako se temama i lokacijama najčešće bavi rodnom Pridragom, koja se nalazi na poluotoku koji razdvaja Novigradsko i Karinsko more i tvori Karinsko ždrilo, a arheologija i povijesna istraživanja dokazuju razvoj života još u petom i šestom stoljeću, u kamenitom i škrtom, pravom dalmatinskom kraju, s manje od 1.400 stanovnika (u novoj Osnovnoj školi braće Radić, sagrađenoj školske 2001/2002. godine, tek je oko 140 učenika), bilo etnografski ili povijesno, bilo da se radi o daljoj prošlosti ili o nedavnim, posebno ratnim zbivanjima, u novijim se ostvarenjima okreće tek nešto daljim mjestima, pa je tako snimio i Glas Medviđe, koji se bavi događajem od 9. veljače 1993., kada je u mjestu Medviđa, u zaseoku Erstići, blizu Benkovca, ubijeno deset mještana, starih od osamnaest do osamdeset i osam godina, odnosno Tragovima naših predaka, koji je prikazan i na Pula Film Festivalu, u sklopu Kratke Pule.

Najnovije mu je ostvarenje Bruški martirij, film koji se sastoji od tri priče skladno uklopljene u cjelinu, ali svaka od njih zaslužuje i posebno ostvarenje i valja se nadati da će ga i dobiti. U prvoj, koja je likovno najdojmljivija, s mekim, gotovo bi se reklo sfumato kadrovima, krupnim detaljima i staloženom montažom progovara, bez riječi, o lokalnom proizvođaču sandala i opanaka, u drugom o sve više prisutnim vjetro-elektranama, od kojih je jedna podignuta iznad mjesta, koja osigurava struju za četrdeset tisuća domaćinstava, ali domaćem stanovništvu smeta njihov zvuk, pa i strah od mogućih zračenja i drugih opasnosti po zdravlje, o kojima im nitko nije podrobnije objasnio, a treća o ratnom zloćinu počinjenom 1993. u Bruškoj, petnaest kilometara od Benkovca, koja je početkom rata imala nešto manje od četiristo stanovnika, a danas tek nešto više od stotinu. Dramatične i upečatljive priče preživjelih ostaju sve više u sjeni vremena koje neumitno protječe. I krila vjetrenjača za proizvodnju struje koja se vrte i dalje.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com