U posljednjoj, skraćenoj verziji hrvatske filmske povijesti Ive Škrabala, među insertiranim dodacima o posebnim ili istaknutim fenomenima hrvatskoga filma, ne bez razloga, našla se i nedavno preminula Jagoda Kaloper (Zagreb, 1947 - Beč, 2016). Nadnaslov priloga glasio je “filmski glumci”, s naglaskom na atributu “filmski”, podrazumijevajući kako je glumaca na hrvatskom filmu bilo mnogo, no tek su rijetki pripadali samo velikom ekranu.
Jagoda Kaloper, koju danas slavimo kao domaću divu i ikonu jugoslavenskog modernističkog filma, nije niti bila za kazalište, i ne samo zato što se nije glumački školovala. Onako sitna, nježna i tiha, krupnih očiju i plaha pogleda u koji se pripila kamera Nikole Tanhofera u prvoj epizodi omnibusa Ključ (“Duga ulica”), njezinom prvom filmu iz 1965, vjerojatno bi se izgubila na svakoj pozornici. U urbanoj priči Vanče Kljakovića o stidljivoj noćnoj avanturi dvoje mladih, naprotiv, nova filmska pojava urbana izgleda i francuskoga šarma, uz jednako mlađahnog Božidara Bobana, jednostavno je dominirala slikom. Naturščica s diplomom akademske slikarice, nije imala problema ni s govorom. Dapače, replike je izgovarala prirodno, s urbanom diskrecijom i melodijom, onako kako je to činila i u svakodnevnom životu.
Na drugu ulogu Kaloper nije morala dugo čekati. Najbrži je bio Vatroslav Mimica (Ponedjeljak ili utorak, 1966), a kraću kolonu redatelja nastavljaju Branko Ivanda (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, 1968), Rajko Grlić (Kud puklo da puklo, 1974, Samo jednom se ljubi, 1981), Miroslav Mikuljan, Karolj Viček, Bora Drašković…, u novije doba Goran Rušinović, Tomislav Radić, Silvije Petranović, Željko Senečić… No, najznamenitije uloge i glumačke vrhunce, osim Žižićeve Kuće (1975) koja joj je donijela Zlatnu arenu, priuštili su joj ipak Krsto Papić - ulogom seoske mladenke svirepo silovane na dan vlastita vjenčanja u legendarnim Lisicama (1969), a malo kasnije anarhoidni Dušan Makavejev u WR: misterije organizma (1971), posve drukčijim imageom - emancipirane pobornice seksualne revolucije.
Odigravši te dvije radikalno različite uloge, Jagoda Kaloper pokazala je da na filmu može utjelovljavati žene različita habitusa. Ipak, njezina udarna filmska karijera završava vrlo rano, već početkom 1980-ih, da bi se sporadično počela vraćati na film u epizodnim ili cameo-rolama tek kasnih 1990-ih, kada se zvijezde 1960-ih i 1970-ih sjetio mladi Rušinović pripremajući se za debitantski film Mondo Bobo (1997).
Sve to vrijeme Kaloper je njegovala i svoj likovni dar, razmišljajući na vremenskoj distanci o svojoj prerano ugašenoj glumačkoj karijeri i tipovima žena koje je odigrala. A onda se prvi put u život primila kamere. Pet godina prije smrti nastao je njezin prvi i posljednji autorski film Žena u ogledalu (2011), autoportretni kolaž i svojevrsni filmski testament, interpretiran kroz feminističku prizmu u monografskoj knjižici Leonide Kovač Jagoda Kaloper: u zrcalu kulturalnog ekrana (2013).