Kratki utorak 2. svibnja u 21h u kinu Tuškanac u Zagrebu biti će u potpunosti posvećen jednoj od najpoznatijih redateljica svih vremena, pogotovo ako govorimo o avangardnom i eksperimentalnom, ali i feminističkom filmu - Mayi Deren. Ova plesačica, koreografkinja, pjesnikinja, spisateljica i fotografkinja rođena u Kijevu pod imenom Eleanora Derenkovskaja, upisala se u imigrantima ispunjenu povijest američkog filma prvenstveno sa svojim debitantskim djelom iz 1943. napravljenim u kolaboraciji s tadašnjim suprugom Alexanderom Hammidom 'Mreže popodneva' ('Meshes of the Afternoon'), jednim od najutjecajnijih filmova svih vremena (od Stana Brakhagea do Davida Lyncha). U njemu, kao i ostalim svojim filmovima kombinirala je interes za ples, subjektivnu psihologiju i nadrealno, koristeći mnoge u to vrijeme inovativne tehnike kao što su višestruke ekspozicije, elipse, slow-motion i sl. Slavni francuski filmski teoretičar Georges Sadoul za Deren je rekao da je najznačajnija osoba poslijeratnog razvoja osobnog, nezavisnog filma u SAD-u. Na ovom Kratkom utorku vidjet ćemo svih šest filmova koje je Deren završila za svoga života, i to sa 16 mm filmskih kopija. Uvodnu riječ prije projekcije dati će zagrebačka filmologinja Petra Belc.

Maya Deren

Maya Deren, rođena 1917., s roditeljima je pobjegla iz Ukrajine u New York pred naletom antisemitizma krajem 30-ih. Studirala je poeziju i književnost, a nakon toga se pridružila plesnoj skupini slavne Katherine Dunham, kojoj je asistirala na turnejama diljem SAD-a. U to vrijeme je u Los Angelesu upoznala svog budućeg muža Alexandera Hammida (pravim imenom Alexandr Hackenschmied), češkog fotografa i redatelja, s kojim će zajednički napraviti svoj prvi masterpis i najslavniji američki avangardni film svih vremena 'Mreže popodneva' ('Meshes of the Afternoon', 1943.)

Mreže popodneva

U filmu oko čijeg točnog značenja se još uvijek vode sadržajne rasprave Deren glumi djevojku koja provodi snovito popodne u nepoznatoj kući. Autorica koristeći ranije spomenute filmske trikove i inovativne tehnike, stvara snoviti ugođaj u kojem se isprepliću fascinacija gotikom, feministička alegorija, nadrealistička intervencija, freudijansko nesvjesno, impresionistički trance i lynchijanski horor...da spomenemo samo nekoliko impresija i interpretacija. U svakom slučaju radi se o prvom američkom narativnom avangardnom filmu koji je imao autobiografski ton, što je itekako utjecalo na cijeli niz legendarnih autora, od Jonasa Mekasa i Stana Brakhagea nadalje. Film je snimljen bez zvuka, no naknadno je 1959. Teiji Ito, treći muž Maye Deren, za njega napravio soundtrack s elementima japanske klasične i tradicionalne glazbe, uz čiju ćemo pratnju film i gledati. 'Mreže popodneva' dobile su i posebni Grand Prix na festivalu u Cannesu 1947.

Mreže popodneva

Nakon snimanja 'Mreža', Deren i Hammid odlaze u New York i oko sebe okupljaju snažnu umjetničku struju koju čine Anaïs Nin, Salvador i Gala Dali, Ralph Ellison i Dylan Thomas. Deren nastavlja snimati filmove te u njih sve više uklopljivati vlastite refleksije o identitetu i ženskosti. U nekim krugovima njen sljedeći film 'Na kopnu' ('At Land', 1944.) shvaćen je kao nastavak 'Mreža', ne samo zbog činjenice da u njemu opet sama autorica glumi glavnu ulogu, nego i zbog scene bacanja slomljenog ogledala na plažu pri kraju 'Mreža', na kojoj počinje 'Na kopnu'. U ovom filmu Deren počinje sa svojim istraživanjem društvenih rituala, jer će se boravak na plaži uskoro pretvoriti u snoviti upad na druženje za stolom. I dalje kao i u 'Mrežama' koristi varijacije i ponavljanja, a u filmu osim Deren glume američki nadrealistički pjesnik Philip Lamantia, slavni avangardni kompozitor John Cage i Derenin suprug Alexander Hammid.

Na kopnu

1945. Deren snima trominutnu 'Studiju koreografije za kameru' ('A Study in Choreography for Camera'), svoj prvi filmski izlet u ples, koji će joj ostati jedna od glavnih preokupacija do kraja karijere. U njoj autorica pokušava osloboditi plesača statičnog prostora kazališta prenoseći ga u prostor koji je nestabilan i slobodan kao što je i on sam. Radi se o duetu između plesača Talleya Beattyja i prostora u kojem pleše.

Studija koreografije za kameru

Godinu kasnije Deren je kao prva filmašica u povijesti dobila školarinu fondacije Guggenheim za 'kreativni rad na polju filma', pomoću koje otputovala na Haiti gdje je dugo vremena istraživala kulturu Voduna. Tamo je snimila sate materijala o lokalnim ritualima koji su nakon njene smrti montirani u film 'Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti' (1953.). Ipak, još za vrijeme života uspjela je izdati izuzetno hvaljenu knjigu istog imena. Deren je često i pisala o filmskoj teoriji, a iza nje je ostalo i djelo 'An Anagram of Ideas on Art, Form and Film' (1946.), u kojoj opisuje film kao medij koji postoji neovisno o hijerarhiji, redu i vrednovanju.

Kad se vratila u New York pod utjecajem vudua počela je organizirati muzičke i ritualne performanse koji su se često održavali zajedno s projekcijama njenih filmova. Snimila je i dovršila još tri filma. U 'Ritualu u preobraženom vremenu' ('Ritual in Transfigured Time', 1946), još jednom se vraća temi društvenih rituala, a tu je, kao i u 'Mrežama' i motiv fantomskog dvojnika, tzv. doppelgangera. Tim filmom Deren se nastavlja na netom objavljeni 'An Anagram...', u kojem je ustvrdila da treba 'pokloniti posebnu pažnju jedinstvenim mogućnostima vremena', kao i da 'forma mora biti kao cjelina također ritualna'. Deren je taj film zvala 'koreografijom za kameru', kao i posljednji koji je ikad dovršila 'Pravo oko noći' ('The Very Eye of Night', 1959.). U njegovom kompliciranom nastanku (dugo je pripreman, završen 1955., a distribuiran četiri godine kasnije...) sudjelovala je škola baleta Metropolitan Opere, kao i njen posljednji muž Teiji Ito, koji je radio glazbu.

Ritual u preobraženom vremenu

Pravo oko noći

U međuvremenu je napravila i film 'Meditacija o nasilju' ('Meditation on Violence', 1948.) u kojem kineski boksač Chao-li Chi za kameru izvodi ritualni ples Wu Tang ispred bijelih i crnih pozadina. Radi se o još jednom istraživanju fizičkog pokreta kao jedinstvenog načina vizualne ekspresije.

Meditacija o nasilju

Osim toga Deren je 1955. je osnovala i udruženje za pomoć u produkciji i distribuciji eksperimentalnog filma Creative Film Foundation, koji je direktno utjecao na stvaranje slavnog The Film-Makers’ Cooperativea Jonasa Mekasa 1962., kolijevke američkog underground filma.

Maya Deren umrla je 1961. od moždanog udara, a njezin pepeo je rasut po planini Fuji u Japanu. Njezin posljednji suprug Teiji Ito smatrao je da je to savršeno mjesto za ženu koja je svu svoju kreativnu energiju crpila iz rituala, vudua, glazbe, poezije i eksperimentalnog filma.

Rekli su o Mayi Deren:

'Dali smo joj svoje vrijeme, energiju, čak i novac...Vjerovali smo u nju kao filmašicu, kao ženu, ali smo počeli osjećati kao da nije ljudsko biće...Bili smo pod njenim utjecajem, dominirala je nad nama, i nismo znali kako da se toga oslobodimo' - Anaïs Nin

'Filmovi Maye Deren oslobađaju nas od filmskih studija. Nagrađuju naše oči s fizičkim činjenicama koje sadrže duboka psihološka značenja. U našim srcima tuče vrijeme koje se ponavlja, nastavlja, vraća se, udara ili odleće daleko...' - Le Corbusier

'Ona je majka svih nas' - Stan Brakhage

Maya Deren je rekla:

'Bilo je to kao da sam pronašla rukavicu koja mi pristaje. Kada sam pisala poeziju, neprestano sam morala zapisivati ono što sam vidjela. Snimajući filmove, nisam više morala prevoditi…Mogla sam direktno prelaziti iz imaginativnog u film.'

'Moji filmovi koštaju onoliko koliko Hollywood potroši za šminku.'

'Zadatak filma ili bilo koje druge umjetnosti nije da prevodi skrivene poruke nesvjesne duše u umjetnost, nego da ekspertimentira s utjecajima koje suvremene tehničke mogućnosti imaju na živce, umove i dušu.'

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Filmove puštamo sa 16mm filmskih kopija. Nemaju dijaloga. Ulaz na projekciju je 10 kn.

Raspored programa (70 min):
Mreže popodneva (Meshes of the Afternoon), (ko-redatelj Alexender Hammid), SAD, 1943., 14 min, 16mm
Na kopnu (At Land), SAD, 1944., 14 min, nijemo, 16mm,
Studija koreografije za kameru (A Study in Choreography for Camera), SAD, 1945., 3 min, nijemo, 16mm  
Ritual u preobraženom vremenu (Ritual in Transfigured Time), SAD, 1946., nijemo, 14 min, 16mm  
Meditacija o nasilju (Meditation on Violence), SAD, 1948., 10 min, 16mm
Pravo oko noći (The Very Eye of Night), SAD, 1959., 15 min, 16mm