Prva epizoda, odnosno nulta ili pilot, kako se obično zove, napravljena je i prikazana 1967. godine (Baltazar će 2017. proslaviti pedeseti rođendan, i sasvim se dobro drži za svoje zrelo doba), a uslijedilo ih je još 58 kroz jedanaest godina, do 1978. kada je napravljena posljednja. U nultoj je epizodi, naslovljenoj Izumitelj cipela, lik budućeg omiljenog junaka djece u nas i širom svijeta nešto drugačiji, pa tako ima riđu kosu i bradu, a tek će kasnije dobiti prepoznatljive sjedine. I pozadine su drugačije pa i grad u kojem djedica živi (poslije će se pokušati definirati, a najbliža je prosudba da je riječ o Rijeci, gledanoj s mora i zatim dopunjenoj vizurama zagrebačkoga Gornjeg grada), a i čarobni stroj pomoću kojeg se riješe svi mogući problemi bio je drugačije složen. No, već na početku je ovaj najuspješniji projekt zagrebačke škole crtanog filma bio namijenjen međunarodnom tržištu pa se tako pažljivo pazilo na niz detalja, od imena samog čarobnog izumitelja do imena ljudi i životinja (najčešće ptica, ali i slonova, kitova i višestrukogrbih deva) koja su sva univerzalno prepoznatljiva, i na njemačkom i na francuskom i na mnogim drugim jezicima, a međusobno komuniciraju usklicima, mrmljanjima ili uzdasima, pa je trebalo prevoditi tek off komentare. Prvi je, zanimljivo, čitala žena, dok je to kasnije prepušteno muškim glasovima. Općenito je Baltazar muška priča, ženskih je likova malo, sporedni su i bave se uglavnom tračanjem, što je valjda odraz čvrstog muškog prijateljstva i druženja većine autora. No, od prve do posljednje epizode je Baltazar naglašeno dobroćudan i miroljubiv (povremeno se čuje i neka eksplozija, ali samo kad izumitelj pogriješi pa umjesto ljubičaste kreira crvenu ili modru tekućinu čija bi tek jedna kap trebala riješiti problem), uvijek filantropski orijentiran i vrlo ekološki nastrojen, čak i u vrijeme kada se mislilo da možemo i smijemo do beskraja trošiti prirodne resurse, bacati u rijeke i oceane sve što nam se (ne) svidi i rigati u nebo nepregledne oblake crnoga dima. Propagirajući prijateljstvo, razumijevanje, uzajamnu pomoć i brigu o svijetu kojem živimo, Baltazar je postao svevremenski junak i uzor.
Autor i idejni voditelj (kažu pomalo strog i namćorast) malobrojne ekipe bio je Zlatko Grgić, a među najbližim suradnicima su bili Ante Zaninović, Pavao Štalter (koji je profesoru dao ime Baltazar), Boris Kolar, Milan Blažeković i za scenografiju zadužen Zlatko Bourek, dok je prepoznatljivu glazbu (Bal-baltazar-bal-baltazar-Baltazar!) osmislio Tomislav Simović. Prije desetak godina cijeli je projekt obnovljen, ali ljubitelji serije su, kako to obično biva, ostali poklonicima originalnih epizoda. Baltazar se relativno često prikazuje na televiziji pa je poznat i omiljen mnogim generacijama.
U gledateljstvu je ovaj put bila uglavnom starija publika, ali i desetak učenika predvođenih svojom profesoricom i mali Lovro, koji je dio vremena proveo usrdno mi grijući promrzle ruke svojim toplim dlanovima. Zatim je sjeo tati u krilo i posvetio se užitku animacije.
Na projekciji održanoj 15. prosinca u sklopu Filmskog četvrtka u HDA, na kojoj je uvodnu riječ dao Mladen Burić, prikazane su, uz nultu epizodu, još i Leteći Fabijan iz 1968. te Hanibalove Alpe, Horacijev uspon i pad i Martin na vrhu iz 1969. godine. O cijelom je projektu znalački govorio filmski kritičar i publicist, umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma Željko Luketić, ali Lovro to nije čuo. Kao svako dobro dijete koje zna reda, odmah nakon projekcije Profesora Baltazara otišao je na spavanje.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com