Grupa opatica (čija su imena i karakteristična šibenska prezimena ostala zapisana do danas) i neka djevojčica koja je glumila malo veću bebu Isusa, izveli su 1615., prije točno 401 godinu, u samostanu Svetog spasa u Šibeniku igrokaz o Sveta tri kralja koji je zanimljiv i neobičan ne samo zato što je prva kazališna predstava izvedena u Šibeniku (i šire!), nego i zato što je potrajala nekoliko sati, od večernje mise do skoro pred svitanje, a sve su uloge, naravno i muškaraca, igrale žene, k tomu i časne sestre!
Težački je i ribarski puk bio zadivljen i ganut, a lokalni biskup zaprepašten takvom neviđenom rabotom, pa su glumice oštro i crkveno kažnjene (možda više zbog toga što su bile žene, nego zato što su se bavile kazalištem?), ali je trag ostao! Duboko vjerujemo da najžešći napad Turaka na grad, koji je uslijedio 1647. i kuga koja je gradsko stanovništvo i više nego prepolovila sredinom stoljeća nisu bili u uzročno-posljedičnoj vezi s tim umjetničkim, kazališnim i medijskim događajem.
Nije još bilo filmskih kamera da sve to zabilježe, no neće se predugo čekati. Nijemi snimak šibenske luke, kao dio većeg filmskog zapisa o našoj obali, nastao je daleke 1904., pa se dugo smatrao i najstarijim dokumentom te vrste u nas, a iako je otkriveno da ima i starijih, ne gubi na šarmu. Posebno je zanimljivo obilje švenkova, na filmu nastalom tek devet godina poslije prve filmske predstave na svijetu!
Za razliku od većine priobalnih gradova koji su nastali još u antici, Šibenik je najstariji hrvatski samorodni grad na Jadranu, koji se prvi put spominje 1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV., zbog čega se obično naziva i Krešimirovim gradom. Postoje naravno i brojni arheološki spomenici koji dokazuju da je mjesto bilo naseljeno bar nekoliko tisuća godina, ali svikli na pisane dokumente navodimo da je povelju slobodnog i kraljevskog grada Šibenik (po Jurju Šišgoriću nazvan tako jer je cijeli kraj bio šumovit i pun šiblja) dobio 1169. godine. Kroz minula stoljeća obilježen je turskim, venecijanskim i drugim osvajanjima, ali i izgradnjom hidroelektrane Jaruga 1895. (iste godine kad je u Parizu održana čuvena prva filmska predstava!), prve u Europi i druge u svijetu, nakon koje se po prvi put u Hrvatskoj uvodi električna javna rasvjeta.
Na prijelazu iz 1953. u 1954., Milan Luks u produkciji Narodnog odbora gradske općine Šibenik snima šesnaestominutni dokumentarac Hiljadugodišnji Šibenik, zanimljivu kombinaciju povijesne reminiscencije o gradu koji se, okružen moćnim utvrdama i s pogledom na more, uvijek ponosio svojim težačkim stanovništvom, snažno oslonjenim na krševito zaleđe, i propagandističkog dokumenta o brzom industrijskom razvoju tek nepuno desetljeće iza onog rata, o čemu tek možemo sanjati četvrt stoljeća, iza ovoga.
A u trinaestominutnom Kroz šibenske tisne kale snimljenom 1968. u produkciji slavnog FAS-a Krune Heidlera, redatelj Mate Relja i narator Špiro Guberina, sve rođeni Šibenčani, dakako, provode nas starim Šibenikom uz glazbenu pratnju Arsena Dedića, Miše Kovača i Vice Vukova te jedne klape koja svira imitirajući usnama zvuke puhačkog orkestra, dok vođa snažno udara ritam lupajući šakom o stol.
Uvodnu je i završnu riječ na Filmskom četvrtku održanom 17. studenoga izrekao filmolog i arhivist Mladen Burić, a o šibenskom kulturnom krugu govorila pjesnikinja, esejistica, autorica radio-drama, kritičarka, novinarka, članica redakcija Vijenca odnosno Zareza, a sada glavna urednica nakladničke kuće AGM Grozdana Cvitan, rođena inače u Zatonu kraj Zadra ali gimnaziju završila u Šibeniku kojeg posebno poznaje i voli.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com