I druge se školske filmske skupine znaju pohvaliti godišnjom produkcijom radova svojih učenika, ali način na koji su to učinili sinoć, u zagrebačkoj Osnovnoj školi Marije Jurić Zagorke, u slavnoj desetki, medijskoj sobi u kojoj nastaju mnoge ideje i poslije se obznane izvrsni rezultati, doista je bio poseban. ZAG-ovci su predstavili četiri filma i radijsku emisiju, osmislili program u kojem je bilo i razgovora s autorima i protagonistima, i filmskoga kviza, i puno veselja uza zajednička fotografiranja, s okvirom i bez njega, i kolača i drugih delicija koje su pripremile (uglavnom) mame, pa čak i, u maniri američkih show programa, nagrada iznenađenja gledateljima, zalijepljenih ispod njihovih sjedala, pa tko nađe – nađe!
Prikazan je film Fran Luka i poslušana radijska emisija Super Fran koje su skladne u izboru glavnoga lika, dječaka s Tourettovim sindromom, odnosno poremećajem živčanog sustava koji uključuje neobične tikove poput ponavljajućih pokreta ili zvukova koji se ne mogu kontrolirati, a što obično zbunjuje ili čak plaši okolinu, posebno u dječjoj dobi kada se ovaj sindrom i pojavljuje, i koji ponekad utječu na komunikaciju, svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života, pa je bilo zanimljivo usporediti medijske sličnosti i razlike u pristupu. Franu Luki i njegovoj hrabroj majci, koji su se predstavili nakon prikaza, sve se svidjelo. A i članovima žirija ovogodišnjeg LIDRAN-a gdje je radijska emisija proglašena najboljom.
Photo by Nataša Jakob, prof.
Moja prva ljubav progovara o tom zanosnom i uznemirujućem osjećaju koji nas sve obuzima, bilo jednom ili više puta u životu, a sudeći bar prema filmu moguć je i kad smo sasvim mali, kao prvaščići koji se baš vole, i kasnije, kad ljubav stanemo pomalo skrivati jer želimo da bude samo naša, i još kasnije kad se oplodi brakom i djecom. Šteta je, možda, što se nije dodalo da i stari panjevi mogu planuti ljubavlju, ali sedmašima koji su film osmisli i snimili to je valjda ipak nevjerojatno, a dječje se poštuje! Ljepota je u različitosti na šarmantan način pokazuje kako su se među vršnjake uklopili curice i dečki koji su po jednom ili oba roditelja stranci, ali im je život u zagrebačkoj Dubravi sasvim dobro legao.
Eksperimentalni je film u dječjem filmskom stvaralaštvu jako rijedak i može se nabrojati na onih poslovičnih pet prstiju jedne ruke, pa je već i po tome snimanje Kad zvoni? vrijedno pažnje, a kad se još zna da je potrajalo dvije godine, pa su među razigranim sedmašima koji su činili većinu publike i autora u prepunjenoj desetki (u kojoj je bilo i roditelja i kolega nastavnika i dobrodošlih namjernika) bile i četiri autorice osmašice, koje teško prihvaćaju neminovan kraj osnovnoškolskog obrazovanja ali i bavljenja filmom (zaista, mora li tako biti?) doima se još važnijim. Pričale su o svojem radu, o snimanjima, dale savršenu, teorijsku definiciju eksperimentalnog filma, govorile o mikroskopskim i drugim kadrovima i pokazale film o dečku koji, normalno, u školi koja vapi za reformom, zaspi na nastavi pa mu koješta eksperimentalno prolazi kroz glavu.
Važnost sinoćnjeg programa naravno nije u brojnosti publike (neki su stajali i na hodniku) i domaćim kolačima, ma koliko fini bili i pripravljeni s puno ljubavi, nego u činjenici da je riječ o projektno osmišljenoj cjelini, o filmovima i radijskim emisijama koji su dio iste ideje, s jednakom tematskom porukom, i koji tek kao cjelina daju puni ugođaj. Prikazivat će se oni i dalje, na raznim smotrama i festivalima, osvajati nagrade i priznanja, biti razjedinjeni pravilima i uvjetima natjecanja, ali će zauvijek biti zapamćeni kao jedinstveni projekt, na kojega voditeljice ZAG-a, Ana, Melita i Nataša s pravom mogu biti ponosne.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com