Novi filmski četvrtak u Hrvatskom državnom arhivu-Hrvatskom filmskom arhivu (nekadašnjoj kinoteci, koju Hrvatska više nema /čak ni onakvu kakva je donedavno postojala, bez vlastite kino dvorane, s nedovoljnim sredstvima za sustavniju restauraciju filmskoga fonda/, što čini se uzrujava sve manje ljudi iako predstavlja veliki korak unatrag u odnosu na svijet pa i regiju ili susjedstvo) bio je posvećen temi iseljeništva, a posebno mogućnostima i oblicima povratka iseljenika.
Prikazani su filmovi Obrada Gluščevića S Partizankom do Buenos Airesa u kojem se autor, rođen 1913. u Metkoviću i sudionik Narodnooslobodilačkog rata, filmskoj publici najpoznatiji po svom kasnijem filmu za djecu Vuk samotnjak (1972), na pomalo hollywoodski način bavi drugim putovanjem broda Partizanka (sagrađenog inače 1927. u Newport Newsu u SAD, s mogućnošću prijevoza oko 700 putnika, većinom u luksuznom ili u prvom razredu, o kojima brine čak 200 članova posade, kupljenog od Portugalaca za 2,2 milijuna US dolara) preko Sredozemlja i Atlantika, koji u odlasku prevozi talijanske iseljenike u Argentinu, a u povratku naše ljude koji se samo tri godine poslije Drugog svjetskog rata sele natrag u Jugoslaviju (neki, kao djeca iseljenika, dolaze po prvi put), pa su u svojevrsnom kontrastu kadrovi na kojima putnici u večernjim odijelima sudjeluju na kapetanovoj večeri i sličnim zabavama, s onima gdje se održavaju radna savjetovanja i stručni tečajevi, proglašavaju se udarnici, formiraju pjevački zbor i folklorna sekcija, analfabetski tečaj i fiskulturni aktiv, a šahisti iz posade pobjeđuju putnike te Iseljenici Krste Petanjeka, rođenog 1926. u Krapini, koji će kasnije postati pomoćnikom redatelja Veljka Bulajića pri snimanju Bitke na Neretvi, a ovdje se bavi teškim životom i radom iseljenika, koristeći tuđe dokumentarne zapise iz raznih zemalja, od Kanade do Australije, a zatim neke od njih pronalazi praktično na istim poslovima, kao radnike i seljake u domovini. Oba snimljena 1948. u produkciji Jadran filma naglašeno su posvećeni ideji ostanka u domovini ili bar povratka onih koji su privremeno otišli te svijetlim perspektivama socijalističke obnove.
Halo München Krste Papića, rođenog 1933. u Vučedolu u Crnoj Gori, iz 1968. godine progovara drugačijim diskursnom, pesimističan je i tmuran, nastavljajući priču o odlasku ali ne ostavljajući puno nade u povratak ekonomskih iseljenika, a Zemljo, primi me! veteranaRudolfa Sremeca, rođenog 1909. u Vinkovcima, sveučilišnog profesora i jednog od začetnika domaće filmologije, ali i autora devedesetak dokumentaraca i kratkih igranih filmova za koje je obično sam pisao scenarije (baš kao što ga je napisao i za Surogat Dušana Vukotića, osvajača Oscara 1962.), iz 1973. na neki se način nastavlja na poznatije Ljude na točkovima, snimljene deset godina prije, mada se u tom filmu ne progovara o odlasku u strane zemlje nego o dnevnim migracijama i teškom životu seljaka koji se ustaju po noći, rade na poljima, putuju u grad na tvornički posao, pa se vraćaju i dalje rade na imanju, do duboko u noć. Oba su filma snimljena u produkciji Zagreb filma.
Uz projekciju je predstavljen i katalog Iseljeništvo: vodič kroz fondove i zbirke Hrvatskog državnog arhiva o kojem je govorila dr. sc. Rajka Bućin, arhivska savjetnica u Odsjeku za moderno arhivsko gradivo, dok je o filmovima i njihovim autorima izlagao filmski arhivist Juraj Kukoč.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com