Ovaj moto četvrtoga GEFF-a, posvećenog istraživanju seksualnosti kao mogućnosti za novi humanizam, služi i kao naslov za drugi u zamišljenom nizu od tri seminara posvećena ulozi i važnosti žena u jugoslavenskom eksperimentalnom filmu. Održan je 7. svibnja u zagrebačkoj Galeriji Greta, kao jedan od rezultata istraživanja koje je u okviru svog poslijediplomskog studija filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu provela Petra Belc, koja ističe da su dva velika problema i razloga nevidljivosti filmskih autorica shvaćanje ženskog stvaralaštva kroz prizmu biološke uvjetovanosti odnosno vrednovanje radova u odnosu na dominantne stvaralačke uzorke.
Nenad Polimac u davnom tekstu Žena i o ženi u jugoslavenskom filmu naglašava da je u gotovo četrdeset filmova, snimljenih u prvih desetak godina poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, čak petnaest imalo ženu kao dominantan lik, od partizanske Slavice do sentimentalne komedije Vesna, ali često tretirajući ženu kao tipski, gotovo mitološki lik bez profiliranja karaktera, a poslije prestanka snažnog utjecaja sovjetskog soc-realizma ženski se likovi vraćaju uobičajenom stereotipu majke i središta obitelji, žrtve ili eventualno erotski nabijenog izazivača nevolja. U profesionalnom filmu uz glumice mnogo su zastupljenije montažerke, ali je relativno malo redateljica. Godinama je kao jedina u to doba djelovala Soja Jovanović, a povremeno su se javljale scenaristice, dok redateljice srećemo gotovo isključivo kao autorice kratkometražnih, u pravilu dokumentarnih filmova. I, u amaterskom filmu.
O ulozi i prepoznatljivosti svoje majke u tom svijetu sin Tatjane Ivančić kaže kako zna da je imala dosta problema sa svojom pozicijom u miljeu amaterskog filma jer je bila naravno žena, ali i njezin stil je bio drugačiji od stila koji je tada valjda bio u trendu pa mislim da ona u Kinoklubu Zagreb nikad i nije bila prihvaćena kao ravnopravni član, jer su ti članovi imali potpuno druge pretenzije i ideje. Ipak, i u takvim uvjetima Tatjana postaje najproduktivnija autorica KKZ svog vremena.
Poseban gost na seminaru bio je Miroslav Bata Petrović, beogradski povjesničar umjetnosti, filmski autor i producent, izvrstan poznavatelj i istraživač amaterskog filmskog stvaralaštva, ne samo u Kino klubu Beograd nego i šire, koji je ustvrdio da, željeli mi to ili ne, živimo u muškoj civilizaciji, pa se to itekako osjeća i u filmskom stvaralaštvu. Kao jedan od Majstora amaterskog filma Jugoslavije (Tatjana Ivančić je bila jedina žena s tom titulom) prisutan je od 1967. kao autor mnogobrojnih filmova i niza zapaženih opservacija, analiza i tekstova između ostalog i o ulozi autorica eksperimentalnih filmova i razlozima njihove marginalizacije u 'društvu koje je ženu nominalno pozicioniralo kao nositeljicu i pokretačicu' društvenih zbivanja.
U drugom su dijelu programa prikazani filmovi Rock (1960), Rondo (1963) i Preobražaj (1973) Divne Jovanović, pod nadnaslovom Animacija/Slikanje na vrpci/Rotoskopija, pa pod egidom Konceptualni film radovi Opus (1972) Katalin Ladik, Komunikacija gastronomija (1971) Nuše Dragan, Drvo života (1976) i Putovanje (1972) Bojane Vujanović, u grupi Strukture i teksture svakodnevice Četverodimenzionalna kuća (1982) Mirjane Božin, Putositnice (1976), Do posljednje kapi (1972), Od 0 do 2 (1972) i Grad u izlogu (1969) Tatjane Ivančić, a pod naslovom Izvedba, tijelo, partnerstvo Penelopa (1977) i Pieta (1970) Biljane Belić, Trijada (1978) Dragane Kršenković, Žemsko (1968) Dunje Ivanišević i Golo (1983) Zorice Kijevčanin.
Rasprava koja se zatim razvila pokazala je da se o ovoj temi može i mora još puno toga reći.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com